Zastanite na trenutak i posvetite se vlastitom tijelu te svim osjetima koje proživljavate. Usredotočite se na otkucaje srca i pokušajte zapaziti svaki otkucaj, piše Vice.
POGLEDAJTE VIDEO:
Koliko snažno možete osjetiti svaki otkucaj? Mislite li da ste registrirali baš svaki otkucaj ili neke niste uspjeli primijetiti? Sposobnost da osjećate vlastito srce, zajedno sa drugim osjetima u vašem tijelu, naziva se interocepcija. Razlikuje se od eksterocepcije, signala poput zvuka, dodira ili mirisa koje primamo iz okoliša.
Interocepcija nam pomaže regulirati rad tijela te nam signalizira kad smo gladni, žedni ili moramo na toalet. No ona nije samo 'nadglednik' našeg tijela, nego je u interakciji i s našim mislima i osjećajima.
Znanstvenici koji istražuju kako doživljavamo tijelo otkrili su da naša svjesnost o otkucajima srca može biti izravno povezana s mozgom i našim mentalnim stanjem. Otkucaji srca mogu utjecati na to kako se osjećamo ili koliko snažno nešto doživljavamo.
Oni vas mogu ometati u procesu pamćenja, ili pak pomoći da nešto bolje upamtite. Način na koji pojedinci osjećaju otkucaje, osobito koliko su precizni u njihovu registriranju, može predvidjeti hoće li doživjeti anksioznost ili druge poremećaje. Dodatno, uskoro bi upravo učenje o percepciji vlastitih otkucaja moglo postati dio tretmana za te psihičke poremećaje.
Tijekom dana uglavnom nismo svjesni otkucaja. U redu, možda ih sada percipirate jer o njima govorimo, ali u prosjeku, ne doživljavate ih.
- Kod svakog otkucaja srce šalje signal u mozak. Iako se čini da je suprotno i da emocije upravljaju otkucajima srca, to nije točno. Kad ste uplašeni, srce tuče brže. No riječ je o dvosmjernoj ulici. Osjećajima upravljaju i signali iz tijela - pojasnila je Sarah Garfinkel, neuroznanstvenica na Sveučilištu Sussex koja se bavi odnosom srca i emocija.
Diskusiju o vezi između tijela i emocija prvi je pokrenuo američki psiholog William James u 19. stoljeću. Ustvrdio je kako su emocije zapravo nazivi osjeta u našim tijelima. Primjerice, kod ubrzanog pulsa, dodali smo naziv 'strah'. No nismo se uplašili pa je to prouzročilo ubrzane otkucaje, nego srce lupa snažnije i to nas plaši. Na intuitivnoj razini, to ima smisla. Teško je zamisliti osjećaj ljutnje bez fizičke manifestacije koja s tim dolazi: crvenog lica, ubrzanog pulsa, stegnutih vilica i raširenih nosnica. Ili, primjerice, ne možemo zamisliti tugu bez suza, nedostatka daha i bola u srcu.
- Ljudska emocija je nezamisliva bez tjelesne reakcije - tvrdio je James.
Zahvaljujući mogućnosti snimanja mozga, današnji znanstvenici znaju da je u procesuiranju emocija taj organ itekako važan i na taj način potvrđuju Jamesovu teoriju da su tijelo i emocije isprepleteni. Neuroznanstvenica Lisa Feldman Barrett na Northeastern University kroz svoj je rad potvrdila da su emocije oblikovane tjelesnim osjetom, prošlim iskustvima i emocionalnim konceptom koji su nam kroz odgoj usadili roditelji. Naše emocije stoga nisu samo reakcija na svijet, nego intervencija mozga kako bismo sami sebi objasnili uzrok naših osjeta.
Strah se može pojačati kroz otkucaje srca. Garfinkel je 2014. godine napravila studiju u kojoj je ispitanicima pokazivala slike lica ljudi sa izrazima straha, sreće, gađenja te neutralnim izrazima lica. Ljudi koji su gledali lica sa izrazima straha istovremeno su bili svjesni da im se intenzivirao broj otkucaja srca.
No kad je riječ o nama samima, nemamo svi jednaku svijest o vlastitom tijelu. Znanstvenici koji proučavaju interocepciju u svom radu koriste upravo srčani ritam. Otkrili su razlike u tome koliko točno ljudi registriraju otkucaje srca, koliko misle da su u tome dobri i utječu li takva uvjerenja na njihove stvarne interoceptivne sposobnosti.
Jače doživljavaju emocije
Ljudi s većom točnošću koji snažnije osjećaju srčani ritam intenzivnije doživljavaju emocije. To su dokazali nizom studija u kojima su ispitanicima puštali filmove. Oni koji su svjesniji svojih otkucaja intenzivnije su doživljavali emocionalne filmove.
- To se slaže s idejom da kod onih ljudi koji točnije osjećaju otkucaje to utječe na intenzitet proživljenih emocija - istaknula je Garfinkel.
Kod ljudi koji pate od anksioznosti na taj će se način povećavati i osjećaj straha. Upravo se tim područjem Garfinkel sada bavi. Umjesto da samo ilustrira vezu između srca i uma, ona pokušava otkriti okolnosti u kojima su interoceptivne sposobnosti povezane s anksioznošću te traži način kako iskoristiti interocepciju kao način koji će im pomoći da prevladaju teškoće.
- Još je previše nepoznanica kad govorimo o interocepciji. Anksiozni ljudi mogu biti pretjerano fokusirani na tjelesne senzacije. No pitanje je je li čovjek koji pati od anksioznosti otkucajima srca pridaje preveliku pažnju, ili se to srce ponaša drugačije i tako potiče anksioznost. Kako razdvojiti ono što se zaista zbiva od onoga što nam interocepcija pokazuje - pita se ona.
Zato je s kolegama započela razdvajati te faktore. Smatra kako nije dovoljno samo bilježiti otkucaje srca, jer ono što će ispitanici prijaviti ne mora nužno biti realno.
Anksiozni ljudi često smatraju da imaju vrlo preciznu interocepciju. Kao što ljudi mogu precizno pratiti vlastite otkucaje bez da su toga svjesni, anksiozni ljudi misle da su u tome dobri iako nisu.
- Možete misliti da ste odlični, no kad vas testiramo u laboratoriju, rezultati mogu biti ispod očekivanja - kazala je Garfinkel ističući kako je upravo to mogući pokazatelj problema. Razlika između onoga što pojedinci misle koliko su točni i stvarne točnosti pokazatelj je da bi mogli imate probleme s anksioznošću.
Garfinkel je stoga istraživala interocepciju i kod ljudi s autizmom te je pratila koliko često pate od anksioznosti. Otkrila je da i je i kod njih interocepcija slabija.
- Općenito mislim da je interocepcija dio psihijatrijskih poremećaja koji za sad struka nije prepoznala niti se bavila time - kaže Sahib Khalsa, neuroznanstvenik Laureate Institute for Brain Research iz Oklahome. No to se pomalo počelo mijenjati. Khalsa kaže da su unazad deset godina postali svjesni kako je nedostatak interocepcije prisutan kod brojnih poremećaja poput paničnog poremećaja, depresije, poremećaja u prehrani, somatskih poremećaja i sličnih.
Neuroznanstvenik Manos Tsakiris sa Londonskog sveučilišta tvrdi i kako je niska interocepcija povezana s poremećenom slikom o vlastitom tijelu, čak i kad je riječ o ljudima koji nemaju problema s povišenom tjelesnom težinom. Ljudi koji nemaju mogućnost točno pratiti svoje otkucaje često svoje tijelo promatraju kao objekt. - Drugim riječima, ne promatraju svoje tijelo kroz prizmu zdravlja i dobrobiti, nego kroz prizmu seksualne privlačnosti i izgleda - kazao je on.
U njegovom laboratoriju su pobliže promatrali tu vezu i trenutačno provode studiju na djevojčicama prije i nakon puberteta te istražuju zadovoljstvo vlastitim tijelom uz interoceptivnu svjesnost te promatraju kako se to mijenja tijekom vremena. On smatra da djevojčice s prosječnom interocepcijom lakše prolaze kroz promjene u pubertetu i kasnije neće biti toliko usredotočene na svoje tijelo.
Garfinkel smatra kako je riječ o osobini koja se može usavršavati tijekom vremena. Ako je niska interocepcija povezana s anksioznošću i drugim tegobama, možda pojedinci mogu naučiti kako u njoj postati bolji. Stoga ona sad radi s grupom ljudi koje trenira kako pratiti vlastite otkucaje te priprema studiju o tome.
Kaže kako je primijetila napredak te se kod ispitanika smanjuju osjećaji povezani s anksioznošću. Khalsa također liječi ljude s anksioznošću i paničnim napadima koristeći interocepciju. Svoj pristup nazvao je Terapije izlaganja interocepciji. Ohrabruje pacijente da se suoče s osjetima koji inače provociraju anksioznost, poput ubrzanog srčanog ritma te ih uči da te signale više ne doživljavaju kao signal za opasnost.
Garfinkel misli da bi verzija interoceptivne terapije mogla pomoći i ljudima s različitim oblicima psihoza, osobito kad je riječ o populaciji koja često smatra da nije povezana s vlastitim tijelom.
- Netko tko pati od shizofrenije možda doživljava vizualne ili audio halucinacije. Stoga su više usmjereni na vanjske podražaje, pa ne doživljavaju ono što se zbiva unutar njih samih - složio je Khalsa.
Interocepcija bi također mogla pomoći oko toga zašto su određeni tretmani koji uključuju um i tijelo učinkoviti. Plutanje u tankovima bez senzornih podražaja pokazalo se učinkovito kod anksioznosti, a podaci pokazuju kao sam sat vremena u takvom tanku može imati kratkoročne učinke. Smatra se da je razlog u tome što se čovjek lišen vanjskih podražaja usredotočuje na unutrašnje podražaje i osjete poput otkucaja srca.
Meditacija također može pomoći ljudima da se više usredotoče na svije tijelo, a Garfinkel smatra da je razlog u tome što je interoceptivna komponenta ugrađena u takve prakse. Problem je što meditacija ne pomaže u boljem razumijevanju vlastita tijela, no to bi se moglo promijeniti ako se postave drugačiji ciljevi. Khalsino istraživanje je pokazalo da ljudi koji se bave meditacijom nisu ništa bolji od ostalih kad je riječ o registriranju vlastitih otkucaja.
- Iskreno sam se začudio tome. Ipak, ustanovili smo da kad ljude koji se bave meditacijom pitate da se usredotoče na srčani ritam, govore o tome na različite način i različito ocjenjuju svoje sposobnosti - kazao je on.
Konačno, čak i ako s velikom točnošću osjećate svoje tijelo, još morate naučiti kako interpretirati te osjete. Kod nekih ljudi s anksioznošću boravak u tanku može rezultirati pojačanim simptomima bolesti kad se suoče sa svojim srčanim ritmom. Ako je čovjek svjestan otkucaja i svejedno osjeća paniku kad ih osvijesti, onda to nema nikakvu svrhu.
- Morate primijetiti otkucaje, kako se oni mijenjaju, te biti precizni u percepciji tog signala. No tajna je u tome da ih samo primijetite, ne da se brinete zbog toga. Naša su srca čudesna i uvijek kratko ubrzavaju ili usporavaju. To je normalno - kazala je Garfinkel savjetujući ljudima da se u tome i sami okušaju kod kuće. Srčani ritam nije teško prepoznati nakon fizičke aktivnosti ili intenzivne tjelovježbe.
- A zatim se smirite i pokušajte uhvatiti taj ritam kako se polako spušta i vraća u normalu - sugerirala je. Čak i ta jednostavna vježbica može vas podsjetiti na to koliko se razlikuje život u vašem tijelu od nekog drugog tijela. Vaš najbolji prijatelj, partner ili mama mogu imati različite razine interocepcije ili tjelesnim osjetima davati drugačiju emocionalnu interpretaciju. Emocionalni stil pojedinca ili to koliko često odgovara na svoje emocije može biti povezano s načinom na koji osjećaju svoje tijelo.
- To je vjerojatno najveće neodgovoreno pitanje neuroznanosti i filozofije. Kakav je to osjećaj biti netko? Možda bolje od drugih poznajete prijatelja ili partnera, no još nemate pojma kakav je osjećaj biti on ili ona. To nije ništa loše, nego su stvari jednostavno takve - zaključio je Tsakiris.
POGLEDAJTE VIDEO SERIJAL 'ZENZACIJA' S IVANOM ŠARIĆEM: