Radim u Nastavnom zavodu za Hitnu medicinu grada Zagreba već dugi niz godina, a palijativnom skrbi sam se počela baviti 1995. godine. Tada sam, zajedno sa još dvije kolegice, otkrila kako se terminalno bolesnim pacijentima na terenu ne bavi nitko osim nas. To su ljudi koje bolnice ne mogu primiti jer im više ne mogu pomoći.
Svjesni su da im je preostalo još malo života, a jedino Hitna dolazi kako bi im makar malo olakšala bol, prisjeća se dr. Matija Rimac (62) početaka svog angažmana. I danas pamti teške situacije kojima je svjedočila, poput mladića u tridesetima koji je plakao od bolova, ili nepokretnog muškarca kojeg je doslovno bolio svaki, pa i najnježniji dodir.
Pamti poglede tih ljudi, i upravo su je ti pogledi motivirali da se dodatno angažira.
- U to vrijeme moji kolege nisu pridavali pozornost cijeloj ličnosti, nego samo fizičkoj komponenti, pa se pokušavalo liječiti simptome. Znanje o terapiji i liječenju boli bilo je skromnije nego danas, pa ni tu nije bilo previše mogućnosti. I zato sam počela volontirati. Uključila sam se u Hrvatsku udrugu prijatelja hospicija te kao liječnik obilazila terminalno bolesne pacijente nakon svog redovitog posla na Hitnoj. U sljedećih nekoliko godina obišla sam najmanje 6.000 ljudi. Posebno me razveselilo kad je 2002. godine udruga osnovala Regionalni centar za palijativnu skrb te se organizirao veći broj timova koji su počeli raditi na palijativi, prisjeća se ona dodajući kako je sve to vrijeme provela na edukacijama u zemlji i inozemstvu nastojeći što više naučiti o palijativnoj skrbi.
- Bila sam u Engleskoj u hospiciju sv. Kristofora i ondje sam se susrela s pionirkom i utemeljiteljicom modernog hospicija u svijetu Cicely Saunders. Potom sam bila u Kentu gdje sam imala teorijsku i praktičnu nastavu, a mogla sam vidjeti i kako lokalno stanovništvo podržava njihov hospicij raznim karitativnim djelatnostima i donacijama, a posebice volonterskim radom u toj ustanovi, nastavila je dr. Rimac nabrajajući kako se educirala i u Austriji, Poljskoj, Italiji i drugim zemljama.
- Dobila sam 2011. godine stipendiju u Beču za postdiplomski studij palijativne skrbi u trajanju tri godine. Takvog studija kod nas nema. Bilo je to jako naporno razdoblje u mom životu jer sam istovremeno bila majka troje djece, supruga, liječnica na Hitnoj i studentica. Znala sam ustajati u pet ujutro ili sam odmah nakon smjene utrčavala u autobus za Beč. Za mene je to bio veliki pothvat, no uspjela sam. Službeno, moja se titula u originalu zove: Master of advanced studies: Palliative care. To sam postigla jedina u Hrvatskoj i zato svoje znanje rado dijelim s mlađim kolegama, nastavila je dr. Rimac nadovezujući se kako je po osnutku mobilnih timova u Zagrebu odmah odlučila raditi i za njih, pa je trenutačno članica tima za palijativnu skrb u domu zdravlja Zagreb Istok.
- Ujedno sam članica povjerenstva za palijativnu skrb u Zagrebu te suradnica u Ministarstvu zdravstva. Moja obitelj je jako ponosna na mene i kažu kako radim na jako važnim stvarima. Svi smo putu prema odlasku, ovdje smo privremeno, a posebno je teško biti toga svjestan kad ulazite u nečiji dom. Svi su moji pacijenti umirući i svjesni da im nije preostalo puno vremena. Kako se nosim s tim teretom? U početku mi je bilo jako teško, ali nastojite pomoći tom čovjeku i njegovoj obitelji. Fokusirate se na tu pomoć, ali i naučite puno o ljudima. Imamo i supervizore s kojima razgovaramo o svemu. Nikad nije lagano suočiti se s čovjekom koji je na odlasku, no treba biti svjestan da je naša zadaća u tome pomoći mu da ode dostojanstveno i bez boli, objasnila je dr. Rimac.
Gledajući u oči smrti, nastavlja ona, naučila je puno o ljudima.
- Kad je čovjek na odlasku, oslobođen je sitnih i nevažnih briga i problema te usmjeren samo na obitelj. Kod gotovo svih ljudi ono što im daje osjećaj sigurnosti i postignuća je činjenica da su za sobom ostavili obitelj, djecu, unuke. To mu daje osjećaj zadovoljstva. No ako obitelj nije prisutna ili su djeca zapustila roditelja, teško mu je, zbog toga najviše žali na odlasku. Nema tu materijalnih stvari ni priča o novcu ili imovini. Osim kad je riječ o obitelji, ljudi se najčešće kaju što nisu učinili nešto u životu na način na koji su htjeli nego onako kako su smatrali da se od njih očekuje - prepričava dr. Rimac prisjećajući se brojnih situacija kojima je svjedočila gdje su inače tihe i podčinjene žene iznenada promijenile ponašanje.
- To je unutrašnje oslobođenje, i onda se okolina čudi kako se ta žena nikad nije tako ponašala. Nije, jer je, kao i svi mi, igrala životnu ulogu majke, supruge zaposlenice, susjede. A sad je na kraju odlučila biti onakvom kakva je u nutrini cijelo vrijeme, što je zatomila u sebi, opisala je.
U posljednjim je trenucima važno ljudima omogućiti da sami iskažu svoje želje i način kako ih ostvariti. Prisjetila se kako je imala pacijenta oboljelog od melanoma koji je bio nepokretan, a jedino što je još mogao je govoriti.
- Što god smo ga pitali, supruga je odgovarala umjesto njega. Primijetili smo da je u tim trenucima gledao u stranu, pa smo ga pitali misli li on kao što je supruga rekla. Tad je samo tiho izustio da ona najbolje zna i tu je bilo jasno da su njegove želje zapravo bile potpuno drugačije, prisjetila se ona.
Kaže kako Hrvatska po pitanju palijative i hospicija može puno bolje od sadašnjih mobilnih timova ili nekoliko bolničkih odjela.
- Ono što Zagrebu i Hrvatskoj kronično i bolno nedostaje je hospicij i tim bi se problemom trebalo pozabaviti što prije. Drago nam je da je palijativa ušla u sustav zdravstvene skrbi, ali nikako ne možemo biti zadovoljni ovom situacijom jer daleko kaskamo za zapadom, zaključila je.
POGLEDAJTE VIDEO #ZAJEDNO24SATA s Ivanom Đikićem: