Znate ono ‘prijatelji su obitelj koju sami biramo’ i te floskule? Onda bi se taj odnos nadograđivao godinama, svi bismo prolazili kroz podjednake životne faze istovremeno i pratili se međusobno s razumijevanjem. Iz studentskog partijanja bismo prešli u pripravničke siromašne godine, a onda pomalo gradili obiteljske živote i okupljali se na dječjim rođendanima, zajedničkim ljetovanjima i ponekim velikim svadbama.
I puno života zapravo pokušava pratiti tu linearnu putanju jer većina nas teži istome, a i društveni poredak je takav da nas u tome podržava. Razvojne faze se izmjenjuju, a tako i naši rasporedi, prioriteti i doba kada idemo u krevet. Ono što, zapravo, jedino ne ispuni zadana očekivanja je odnos s ljudima.
Jer vrlo je vjerojatno da ćete imati uza se ljude koji će biti uz vas u vašim fazama. Još je vjerojatnije da većina tih ljudi – neće biti isti oni koje ste si zamišljali.
Prvi put kada sam uočila ogromnu promjenu – imala sam dijete od godinu i pol. Djeca i prijatelji nekada izgledaju kao nepomirljive razlike (o čemu sam tada pisala ovdje) i koliko god se nadali da će se stvari s vremenom vratiti na staro, vrlo je izgledno da neće. Jer tada, kada sam mislila da se najveća promjena dogodila, naučila sam da je to bio samo uvod u niz promjena. Danas, još tri godine kasnije, mogu vam reći da sve izgleda drugačije.
I dalje postoje prijatelji koje imam godinama, a koji su na ovaj ili onaj način zadržali isti tempo života kao ja. Koji imaju djecu i koji, da budem iskrena, održavaju prijateljstvo sa mnom UNATOČ tome što imamo djecu. Jer mi smo bili prijatelji davno prije djece i ona nikako nisu ono što nas povezuje. Čak suprotno – imam prijateljice s kojima se dogovaram za kave samo i isključivo ako obje ne vodimo djecu. Naravno da taj razgovor provedemo pričajući o njima, ali djeca nisu razlog našeg susreta, kao ni prijateljstva. Samo su se stvari ‘slučajno’ razvile u istom smjeru pa imamo još koju poveznicu.
Na to se nadovezuju i stari prijatelji bez djece. Tu je zapravo bilo najviše posla oko održavanja veze. Jer kad imate jednu stranu koja je u fazi najžešćih izlazaka ili na početku nove turbulentne veze, a druga gazi puno desetljeće bračnog života i okupirana je pelenama – treba jako puno truda s obje strane.
Jer brzo saznate da je vrlo lako skliznuti u stereotipe o ‘nemaš ti pojma o životu’ predrasude. I tu je otpalo najviše prijatelja. Tu su mi se dogodili apsolutno neočekivani presjeci, pucanja i strašno bolni gubici kontakta.
Tu su se dogodila prava zarivanja noževa sa svih strana i o tom iskustvu sam već pisala. Jer ljudi koji su vas poznavali nekada, očekujete da ste uvijek ta osoba. A to nije uvijek moguće – pogotovo ne ako obje strane guraju ekstreme.
Ali moram biti iskrena i reći da su ona prijateljstva koja su preživjela takav raskorak u prioritetima i fazama, zaista ona koja su prerasla u izabranu obitelj. Jer su naučili voljeti drugačiju mene i naučili prihvatiti moje dijete kao pridruženog člana. A ja sam istovremeno naučila ostati otvorena i tolerantna, naučila sam cijeniti drugačija iskustva i njihovo prijateljstvo prihvatiti kao nadopunu mog života. Nadopunu koju bez njih ne bih imala.
Ono što je mene najviše iznenadilo su, zapravo, nova prijateljstva koja se rađaju u odrasloj dobi. Tako slična starim prijateljstvima, ali nekako prirodnija u ovoj fazi – upravo zato jer su krenula kasnije. Sa starim prijateljima mi se nebrojeno puta dogodilo da se od silne povijesti i bliskosti osjećamo kao – poznanici. Jer je previše toga iza nas. Poput onog susreta kada nekog ne vidite previše vremena i od silne potrebe da sve ispričate odjednom, ne kažete na kraju ništa.
Tako je sa starim prijateljima postao standard da su kave česte, ali brze i efikasne. Ili moraju biti duge večeri uz bocu vina kako bi bilo prostora za nadoknađivanje. Jer su to ljudi s kojima smo odrasli i koji nas poznaju u dušu. Koji su s nama godinama, ali odjednom imaju možda brakove koje mi baš ne razumijemo, odgojne metode koje nam nisu bliske, djecu koja su previše karakterno različita od naše djece.
I to je ponekad veći teret nego si želimo priznati.
S novim prijateljima ‘iste kategorije’ događa se suprotna stvar – baš nedostatak zajedničke povijesti kao i mogućnost da se krene ‘čiste stranice’, ostavlja nekakav dojam lakoće. Ljudi se puno brže otvaraju jer vlastiti život do sada koriste samo kao anegdotu. Anegdotu koja objašnjava mušice, ali ne određuje daljnji tok stvari. S tim novim ljudima imamo osjećaj da je zaista u središtu samo ono što čini naš trenutni život, ono čime smo trenutno zaokupljeni, ono što je sada naša svakodnevica. Valjda zato što smo ih pronašli ‘zadnje’ što znači da su najsličniji nama u tom trenutku.
Osim toga, prvi put u životu imam osjećaj da mi poznanici nisu teret. Poznanici su odjednom svi oni nasmiješeni ljudi koje susrećem u svakodnevnom životu: tete u vrtiću koje vam daju zagrljaj kada čuju dobre vijesti, mama male balerine koja popije s vama kavu dok čekate kraj sata, šefica na poslu koja svaki put nakon rasporeda posla, s vama zapravo popriča.
Poznanici su odjednom postali iznimno vrijedna kategorija, ona koja nam je neophodna za funkcioniranje. Jer u odraslom životu, između punog radnog vremena i funkcionalnog obiteljskog života koji sa sobom donosi i nedjeljne izlete, ali i tjedne naporne šopinge, čovjeku ne ostaje previše slobode.
Zato se valjda ni ne bunimo kada nam pravi prijatelji padnu na broj prstiju jedne ruke. Jer znamo da na ta tri kvalitetna para možemo podijeliti svoj godišnji odmor i pokoju brzinsku kavu. Ali isto tako smo svjesni da nam je društveni život neophodan i da baš takav najbolje šljaka – uz kvalitetan set poznanika.
Jer davno je prošlo doba kada smo sate provodili gledajući zvijezde na klupici i razglabali o nemogućim životnim opcijama i strašnom teretu koji se zove ‘mama me ne razumije’. Sada imamo, ako imamo sreće, kvalitetnog supružnika da razumije naše mušice i prijateljicu koja zna koristiti handsfree da možemo pričati tri sata dok paralelno kuhamo ručak. Sve ostalo je tu da posluži svrsi – bilo to zabavi, dobivanju informacije ili zajedničkom skraćivanju vremena. I to je sasvim ok.
Izvorni tekst pročitajte ovdje.
O autorici:
Zovem se Maja Marić, službeno sam profesor hrvatskog jezika i novinar, neslužbeno mama i expat, a u potajno u sebi prikriveni tetovirani alternativac. Kako živim 'u glavi' oduvijek, pisanje je bilo moj ventil u kojem imam potpunu slobodu reći sve što mi je na umu. Radilo se o labirintima obične svakodnevice ili kompleksnim društvenim kretanjima. Sve što vas zanima o meni, možete saznati u mojim tekstovima na blogu. Naravno, za one 'koji žele znati više', uvijek su tu i sveprisutni Instagram i Facebook page.