Pitam se ovih dana koliko često čujem taj zvuk u svojoj glavi kad na dno svoje posude spustim nešto što sam napravila za sebe. Nešto što već dugo planiram, a nikako da napravim. Sve one stvari koje čekaju u redu da im se ja udostojim otvoriti vrata, da im se posvetim. O kojima marljivo pišem bilješke u svoje podsjetnike, planove, kalendare? I onda slučajno pronađem neke stare bilješke sa starim planovima i shvatim da moje nove bilješke izgledaju potpuno isto i da su zapisane po nekim starim papirima već stotinu puta, pa slažem sama sebi da za neke od njih nisu prošle već četiri godine.

Istovremeno stalno potajno očekujem neke promjene.

Sada se već pomalo malo pitam – mogu li promjene stići u život osobe koja ne mijenja ni ono što može promijeniti, a istovremeno očekuje iznenađenja servirana od života tek tako, iznenada, slučajno? Je li ista takva osoba uopće spremna na promjene i što bi se dogodilo da i doživi neku promjenu pristiglu baš onako iznenada, neočekivano i nepripremljeno? Da se iznenada dogodi nešto što dugo priželjkuje i tada ista ta promjena od nje počne iziskivati prilagodbu na koju nije spremna?

Osobno mislim da se takve stvari u životu i ne događaju tako često, ali kao i sve druge – dogode se i te. Hoćemo li tada reći – pazi što želiš, moglo bi ti se i ostvariti i biti na sto čuda što u tom trenutku napraviti? Jer, u naš život je stigla neka nova mogućnost, prilika, šansa, a mi smo za nju tako slabo pripremljeni da u posljednji trenutak posustanemo, a u konačnici i odustanemo jer se u njoj nismo snašli i protutnjala je pored nas poput japanskog brzog vlaka. Dobili smo priliku za neko novo životno putovanje za koje nismo uštedjeli dovoljno vlastitih sredstava da bismo se zaista mogli i otisnuti na njega.

I što to uopće čekamo da nam se dogodi? Koji je naš početni ulog? Ulažemo li uopće išta? I ako ne – zašto ne?

U većini slučajeva događa se ono drugo – ništa.

Jer, zašto bi nam život donio nešto za što vlastitim postupcima dokazujemo da nismo zaslužili? Život nam vraća onoliko koliko smo energije u nešto dali. Vrlo je jednostavno, funkcionira po principu: uloženo – vraćeno. I to je sva mudrost.

Kad Coelho kaže : Ako nešto dovoljno jako želiš, cijeli Svemir se uroti da ti pomogne da to ostvariš velika većina ljudi ga u mislima pogodi cijelim kartonom jaja. No, je li taj isti Coelho zaista takva budala da je pritom mislio da je dovoljno sjediti ispred televizora i željeti nešto uz uvijek otvorena vrata da bi Svemir znao da smo kući kad isporuka ostvarene želje iznenada stigne na naš prag? Nisam baš neki ludi obožavatelj Coelha, ali ipak mislim da mu je na umu bilo nešto više od ove proste interpretacije.

Ako se ti nisi dovoljno urotio da postigneš ono što želiš, Svemir će mirne duše počivati u stagnaciji koju hraniš.

Zamislite samo koliku golemu energiju ulažemo u to da se u našem životu ništa ne promijeni. Neograničenu količinu energije trošimo iz dana u dan samo da bismo se probudili i dogurali do kraja dana kao jučer, prekjučer, prije mjesec, ili godinu dana. Iz nekog neobjašnjivog razloga brižno njegujemo sve obrasce svoje svakodnevice, iako postoji jedan dobar postotak tih obrazaca koji nam je potpuno nepotreban, štoviše i loš za nas. Ali, svejedno u njega ulažemo energiju. Trudimo se zadržati sve kako je. Isto nam se i vraća – tako kako je. Jer, živjeti u istim obrascima iz dana u dan i očekivati promjenu zaista je suludo. Ravno očekivanju da popiješ kavu, a nisi rukom podignuo šalicu.

Je li moguće da smo neprekidnim ulaganjem u održavanje automatizma svakodnevice potrošili sve resurse?

Mnogi će u toj konstataciji pronaći utjehu i opravdanje. Kao i za onu da su troškovi života toliko visoki da si ne uspijevamo odvojiti novac za jedno putovanje godišnje koje će nahraniti našu dušu? E, pa pogledajmo svi dobro u svoja kolica koja svakodnevno guramo supermarketima. Vrlo je slično i sa životom. Em trošimo novce na nepotrebne stvari po trgovinama, em trošimo energiju na gomilu životnih situacija koje nam uopće nisu potrebne. Po sličnom principu kao što potrošimo novac na nešto samo zato što smo to ugledali na polici, svoje vrijeme i energiju ponekad doslovno bacamo samo kako bismo imali opravdanje da nit imamo vremena nit energije. Usvojili smo obrazac nedostatnosti u životu i gubimo impuls za male korake. A ti mali koraci su upravo ono što nas čini jedinstvenima.

I ja sam jedna od onih s kolicima. Guram, trpam i bacam. Novac i svoje vrijeme. I dalje gledam u svoje bilješke i kalendare pisane prije četiri godine i pitam se gdje je taj impuls da ustanem i napravim korak prema prvom slovu jedne od njih? Da uvjerim Svemir da se uroti i pomogne mi ostvariti ono što želim.

Jer, promjena ne dolazi iznenada, već kao rezultat naše odlučnosti i smjelosti. Najljepše u cijeloj priči jest to što ponekad dolazi i kao nagrada već na prvom koraku.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Moje ime je Jana Krišković Baždarić. Započela sam pisati blog kako bih sama sebi dala odgovor na pitanje što želim u životu i koje su moje iskrene želje. Post po post moj blog se pretvorio u priču o ženi kojoj su se počeli ostvarivati snovi i koja je počela živjeti jedan sasvim običan život - onaj koji zaista želi. Drage dame, ljubiteljice chick lita, navalite! Spakirajte svoju snagu u kofere, pročitajte i slijedite savjete s mojih stranica i sigurna sam da i vas nakon toga očekuje put u život koji pišu vaše želje! Vaš crveni tepih je spreman! Pratite me na mom blogu i Facebook stranici.