Neko vrijeme sam odlazila u crkvu  kad ne bi bilo nikoga (nešto na što se svaki pošteni svećenik otvoreno zgraža i prestravljuje), a nakon nekog vremena prestala sam odlaziti uopće.

Ne znam, uhvati me neka depra. Osjećam neki miris krivnje, straha i smrti. Poželim sagnuti glavu čim uđem, da me ne bi neka kazna sustigla na putu do klupe. Jer, već pri samom ulazu kao da ti neki nevidljivi čovječuljak s kora na glavu izlije kantu grižnje savjesti,  koju moraš osjećati po katoličkom defaultu, pa poželiš navući plašt nevidljivosti poput Harryja Pottera i nečujno se prišuljati do klupe.

Harryjevo ime sam izgovorila u sebi, jer crkvi nikako nije ni drag ni mio.

Nedavno sam se našla pred vratima župnog ureda. Stajala sam tamo ne vjerujući da je razlog zbog kojeg sam tamo zaista taj koji je. Pogreb moje mame. Došla sam u dugoj haljini koja je pokazala malo više moje ruke nego što bi to očigledno bilo poželjno, pa mi je jedan vrijedan mladić pohrlio u susret kazujući mi kako ne mogu tako odjevena ući u crkvu, prijekorno mi pokazujući prekrižene slike ljudi u kupaćim gaćama na oglasnoj ploči. Pogledam sliku, pogledam sebe, pa mi nije ništa jasno. Ovi su u kupaćim gaćama, ja u haljini do poda u kojoj se vide dvije ruke.

Otvorim usta da ću nešto reći, ali mladić već hrli natrag k meni i omotava me u narančasti šal kao što se omotavaju koferi na aerodromima. Otprilike.

Tako je već bolje – poruči mi pogledom i ispruži ruku prema vratima crkve, a ja, šokirana i zamotana poput kofera produžim do župnog ureda u kojem ugledam svećenika koji izgleda kao hipster, pa se poveselim što nisam naišla na neku konzervu. Kakva greška. Od ovog, veća konzerva teško da postoji.

Podigne svoju bradu, prijekorno se pogledom osvrne na narančasti šal u koji sam omotana i krene s pitanjima.

On: „Je li majka primila posljednju pomast?“

Ja: „Ne.“

On: „Zašto?“

Ja: „Pa, eto, tako je ispalo.“ (skrušeno, dok mi mali čovječuljak s kora na glavu izlijeva onu kantu punu grižnje savjesti)

On – nešto zapisuje.

On: „Je li primila Tijelo Kristovo posljednjih 6 mjeseci?“

Ja: Ne.

On: Zašto?

Ja: Pa, bila je toliko loše da nije mogla dolaziti u crkvu. (hello?)

On  – nešto zapisuje.

Je li bila na misi posljednjih 6 mjeseci?

Ja (mislim da me sad već zajebava): Ne.

On: Zašto?

Ja: Iz istog razloga iz kojeg nije primila Tijelo Kristovo.

On: Aha.

Nešto zapisuje.

Tijekom cijelog tog razgovora u vrlo nelagodnoj ispitivačkoj i nimalo empatičnoj atmosferi, svećenik svako malo pogledava na narančasti šal u koji sam omotana poput kofera i stavlja me u isti koš sa svim onim bezbožnicima koji u crkvu ulaze u kupaćim gaćama i ne dolaze na svetu misu – nevjernicima i antikristima koji na kraju žicaju da im svećenik u božje ime kaže posljednje zbogom.

Osjetivši potrebu da mi kaže da se ne zna što će biti s dušom moje majke i reda radi spomene pakao nekoliko puta, uputi mi jedva čujan pozdrav, a meni dođe da uzmem onih 250 jebenih kuna koje su ostale stajati na njegovim spisima i otkažem obred, ali već vidim svoju mamu kako mi govori da  sam vječito nadrkana na sve oko sebe i da se lijepim za sranja kao muha na govno, pa sama u sebi otkažem povlačenje novaca za misu i pristojno i umotano se povučem iz župnog ureda.

Vrlo je očito da me svojim prijekorom kažnjava zbog zapostavljanja naših vjerskih dužnosti.

 I onda si pomislim: čekaj malo, prijatelju, ako već imaš svoja pravila onda ih se drži. Drži i ne popuštaj. Ako ih nemaš, daj me nemoj… Budi frajer i odbij crkveni pogreb ako po vašim pravilima nismo, kao vjernici, ispunili ono što smo trebali. Ne ispituj me i ne škrgući mi zubima jer ti se ne sviđa nešto što sam rekla. Ne taktiziraj kao na  predizbornom skupu, nemoj mi prodavati maglu, a onda zatvarati oči pred svime, samo da ne bi izgubio i ovu šačicu ljudi koja ti još dolazi na misu. Izađi već jednom iz te svoje besmislene režije koja više nikome nije jasna.

Tjedan dana kasnije.

Misa spomenica. Ona na kojoj spomenu ime pokojnika.

Prvo što uočavam na ulazu u crkvu jest da na misi ima 60 posto manje ljudi nego prije deset godina. Doslovno.

Začujem zvonce i izlazi jedan i pol ministrant. Ok, ako navučemo – dva. Prije deset godina ih je garant bilo 10-12. Vrata crkve zatvore se nekim muklim zvukom. Dala bih se okladiti da su prije deset godina ostajala otvorena tijekom mise, da bi i oni koji stoje ispred crkve mogli sudjelovati, a zbog gužve ne stanu unutra. Sada ih valjda zatvaraju da ovi koji prolaze ne bi vidjeli da unutra nema nikoga.

Baš nekako otužno izgleda sve. Ta šačica ljudi i jedan i pol ministrant.

Očekujem propovijed.

Nakon nekoliko uvodnih rečenica, čovjek viče. Doslovno grmi. Prezentira kako izgleda gnjev Božji. Ne vidim što je drugo to moglo biti.

Započeo je propovijed o ljubavi, a onda očekivano okrenuo na vjeru. I doslovno popizdio.

Ljudi danas vjeruju u svašta… u drvo, u kamen, u pticu, u Svemir…Sve je to, dragi moji, ništa. Onaj koji ne vjeruje u Isusa Krista, ne vjeruje u ništa. Ali, što znači vjerovati? Što znači biti vjernik?

Biti vjernik znači svaku nedjelju pohoditi svetu misu.

Biti vjernik znači svakodnevno moliti. (By the way, ne smijete moliti za sebe i svoje bližnje, jer je to oportunizam. Jedina molitva koja dolazi u obzir je molitva pokornosti i pokajanja, davanja sebe u službu Boga – što god to značilo. Ne kužim ni nakon deset godina)

Biti vjernik znači redovno se ispovijedati.

Biti vjernik znači redovno se pričešćivati.

To su odlike vjere dragi moji. Jer tako je rekao Bog.

Sve ovo drugo samo je izraz pomodarstva. Proizvoljna vjera. Molitva bez crkve. Pokajanje bez ispovijedi. Život bez žrtve.

Sva vaša dobrota i ispravnost u očima božjim ne znače ništa ako ne pohodite njegov hram, jer pohoditi Njegov hram jest i uvijek će biti jedini ispravan čin i izraz vaše vjere.

I ona nezaobilazna – Ne zaboravimo da je ovaj život samo usputna stanica do vječnosti. Kakva će ta vječnost biti za svakoga od nas, to ovisi isključivo o nama.

I koliko smo puta bili na misi (zaključim sasvim logično).

Čovjek i dalje viče, a  ja ne vjerujem.  Ne vjerujem ni da ga Bog više trpi ovako blesavog.

Ok, znači, ništa se nije promijenilo – pomislim. Sve je identično kao i prije, samo sam prije bila zaljubljena u jednog od onih 12 ministranata, pa nisam ni slušala što govori. Razlika je i u tome  što sada viče i prijeti, podsjeća me na političara koji već godinama uvjerljivo gubi na izborima. Ne zna kako zadržati ni ove koji ga još uvijek slušaju, pa je zaključio da ih je najbolje i najučinkovitije dobro prepasti, taman onoliko da ih drži do sljedeće nedjelje.

Misa ide, a ja i dalje čekam da spomene mamino ime.

Izlazim iz crkve bez da sam ga čula. Nije ga izgovorio.

Ne znam zašto sam uopće mislila da hoće. Novce je, naravno, uzeo.

Izlazeći iz crkve ugledam drvo i učini mi se da vidim Boga.

I on izgleda kao da mu je nekako neugodno.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Moje ime je Jana Krišković Baždarić. Započela sam pisati blog kako bih sama sebi dala odgovor na pitanje što želim u životu i koje su moje iskrene želje. Post po post moj blog se pretvorio u priču o ženi kojoj su se počeli ostvarivati snovi i koja je počela živjeti jedan sasvim običan život - onaj koji zaista želi. Drage dame, ljubiteljice chick lita, navalite! Spakirajte svoju snagu u kofere, pročitajte i slijedite savjete s mojih stranica i sigurna sam da i vas nakon toga očekuje put u život koji pišu vaše želje! Vaš crveni tepih je spreman! Pratite me na mom blogu i Facebook stranici.