Čitala sam neki New Yorkerov članak o muškarcima koji mrze žene. I kako to obično biva s kvalitetnim štivom, nisu se dotakli samo vrha sante leda već su pokušali kopati malo dublje, gledati cjelokupnu sliku. I  u svemu tome, pročitala sam konstataciju koja mi se urezala u mozak i o kojoj od tada ne mogu prestati razmišljati. Zato što je istinita. Zato što se odnosi na mene. Zato što se odnosi na većinu žena koje ja poznajem. I što je najgore, niti jedna od nas, vrlo vjerojatno, nikada nije razmišljala o tome hladne glave i preispitala vlastita stajališta, vlastitu ulogu i, na kraju, vlastitu želju ili nedostatak iste.

Da parafraziram, autorica potanko objašnjava problematiku muško-ženskog odnosa prema seksu. Žene društvo odgaja u duhu koji im nameće krivnju ako nisu poželjne. (Nećemo se ovdje lagati i praviti se da smo ‘iznad svega toga i da izgled, a samim time i privlačnost, nisu važni. Možda nisu visoko na vašoj osobnoj ljestvici, i svaka vam čast ako je zaista tako, ali na društvenoj ljestvici i dalje kotiraju vrlo visoko.)

Žene se oblikuje polako, kroz cijeli život, dok zaista ne počnu vjerovati u to da će biti neprihvaćene sve dok ne utroše vrijeme, novac i fizički napor u to da izgledaju poželjno. Da budu lijepe. Privlačne.

Konvencionalna ženstvenost davno je naučila žene da je njihova dužnost biti ‘dobra partnerica’, a to znači da žene muškarcu moraju pružiti moralni oslonac, emotivnu utjehu, moraju ispuniti svrhu kvalitetnog accessorija, te ga zadovoljiti primjereno. Znate, onako da ‘nema razloga da traži okolo’. 

Iliti, što bi se po naški reklo: ‘Dama na ulici, domaćica u kući i kurva u krevetu.‘ Vidite da mi to već odavno znamo? Jer jedina svrha žene je da ‘bude dobra’ u svim područjima – tek tada ispunjava svoju svetu dužnost. To se apsolutno projicira i na seks. I znate koji je najveći problem? Što odnosi nisu recipročni – ne očekuje se da muškarac riješi pare, suđe, složi veš i ‘riješi’ dva orgazma. Njena orgazma, da budem šokantno iskrena. Da, u svakom prosječnom ženskom časopisu pronaći ćete vodič za ‘zadovoljavanje muškaraca’. Neće biti vodiča za upoznavanje sebe. Pogotovo neće biti vodiča u muškim časopisima – njima to ne treba. Oni ionako već znaju da je žena ta koja je kriva ako njihov seksualni život nije zadovoljavajuć.

Ali ovdje se nisam htjela baviti tom temom. Na svu sreću, nisu svi muškarci ispranog mozga i ne uspavljuju se svi u suzama maštajući o sretnim danima srednjeg vijeka kada si mogao sa ženom onako kako si htio jer je bila primorana ‘imati muža’ ako je željela imati krov nad glavom.

Većina nas s vremenom je nadrasla sve te tinejdžerske, životne i društvene prepreke i naučila kako imati aktivan i ispunjen seksualni život. Usudila bih se reći da velika većina nas u tridesetima mirno plovi tom pučinom zvanom ‘zadovoljavajuć seksualni život’.

O seksu u braku smo davno raspravili. I raspravljat ćemo mi i dalje kroz razne šale i pošalice, čitat ćemo glossy časopise, spremati si škakljive članke ‘za kasnije’, ponekad kupiti komad rublja ‘za muža’ i generalno biti ok sa životom iza zatvorenih vrata spavaće sobe (ili otvorenih balkonskih vrata u kuhinji – ne znam ja šta vas loži, ali samo dajte).

Ono o čemu se rijetko govori, piše, a možda i razmišlja, ona je osobna komponenta.  Onaj trenutak u kojem same sa sobom moramo biti na ti što se tiče vlastitog seksualnog života, iskustva preferencija. Jer koliko nas je uopće otvoreno?

Ne pričam sada o susjedima i frendicama! Koliko nas je uopće otvoreno pred sobom?! Dame i gospodo, došli smo do trenutka kada ćemo pričati o seksu s ljudima oko nas, ali o vlastitom mračnom umu i željama – ni pred samima sobom.

Ni ja, kao ni većina žena, nisam mislila da imam problem. Pogotovo ne u mladosti. Hej, imala sam nekog kome sam bila zgodna i tko me volio, a ja sam zauzvrat radila sve što sam znala da mu tu ljubav pokažem. I ovdje se uopće ne radi o kvaliteti odnosa niti o njegovoj učestalosti – sve je bilo na svom mjestu. Ali buđenje neke vrste dogodilo se nakon rođenja djeteta. Tako velika stvar i fizički i psihički poruši puno zidova i to u jednom potezu. Kada tijelo prođe sve što je prošlo, kada se utapaš u novoj ulozi koje se bojiš, kada imaš odgovornost malog bića na sebi, a onda se u to umješa i umor – čovjek više nema ni želje ni volje za floskulama. Kada kažem ‘čovjek’, mislim ‘žena’, u ovom slučaju.

U tom periodu, prvi puta kada više nisam imala volje ni snage biti objekt i pokretač svih fantazija, shvatila sam da postoji ozbiljna greška u mom seksualnom životu.

Sjećam se situacije kada je jednom prilikom muž, željan da mi pomogne, insistirao na tome da ja kažem što želim. Nastao je tajac. Ja nisam imala pojma što da mu kažem. Ali ni približno! Daleko od toga da ja u seksu nisam uživala, ali ako ćemo biti otvoreni i iskreni, moj užitak zaista je proizlazio kao rezultat njegovog. Ja sam cijelo vrijeme razmišljala što bi to ON želio i što bi to NJEMU odgovaralo da niti u jednom trenutku nisam razmišljala o sebi. Ono, budeš sexy za njega, pa si onda, eto sexy i za sebe. I ne, to nije bilo u maniri velikodušnog ljubavnika, ja zaista nisam imala pojma što ja želim i kako to želim. Ako je njemu dobro, ako on mene smatra privlačnom – moja zadaća je ispunjena, naš seksualni život je dobar. Prvi puta kada su se uloge obrnule, ja nisam imala pojma kako se postaviti.

I to nije bilo slučajno. Jer ja nisam zaista poznavala sebe. Ja nisam znala kako točno izgleda moja, nazovimo ju, seksualna persona, bez muškarca kao promatrača.

Kao da moja seksualnost ne postoji ako nema suprtone strane. Nisam se znala uopće definirati bez ‘drugog (s)pola’. A znam da nisam jedina! Obratite pažnju na detalje u intimnim razgovorima koji ne promiču vašoj podsvjesti. Koliko puta ste čule od tetke, bake, strine, mamine prijateljice ili vaše, suptilne naznake kako se ‘odrade stvari jer se mora’, jer je bio red, jer se to očekuje. Jer takvi su muški, a ženski posao je neizbježan, jer tako se lakše donose odluke, jer onda se bude bolja žena. ‘A dobra žena kao vrat okreće glavu kuće kako ona želi.’ – jedna od onih izreka kojih sam se oduvijek grozila. Ali činjenica je da se puno nas od toga nije maknulo jer nas nitko nikada nije naučio – da smijemo.

Da imamo i mi svoje želje i stavove i pravo na cijelu paletu osjećaja. Da i žene smiju osjetiti i strast i čežnju i gađenje i revolt. Da možemo željeti seks s potpunim neznancem i kasnije se ne interesirati za njegovo ime, a kamoli osobni život.

Da možemo flertati radi nabijavanja ega. Da smijemo biti površne i da nas smije u trenutcima voditi isključivo požuda. Potreba za zadovoljavanjem osnovnih potreba i ništa više. Da i mi ‘nismo ostale bez očiju kad smo se udale’ i da napokon, nakon stoljeća i stoljeća šaltanja iz kolone svetice u onu kurve i natrag, smijemo biti kompletna osoba.  A da nas ništa od toga ne čini promiskuitetnom ili ‘zločestom’ ili lošom osobom. 

A to je da ne govorim o najvećem potresu – o tome da kada napokon dovoljno sazriješ da možda želiš saznati nešto o sebi, dobiješ dijete. I onda te uloga majke pritisne kao Thorov čekić. Jer kako si tek priznati da možeš biti ‘sveta mater, rodilja’, a i dalje imaš seksualne nagone?! Kako se nositi tek s tom grižnjom savjesti da si i dalje ona ista osoba ‘od prije djeteta’ iako sada imaš dijete? Jer nova era je samo na papiru, u glavi nisi izgubila sve ono što si bila na papiru.

Jer nisu partneri oni koji nas ograničavaju, većina nas ima idealne primjerke mužjaka kraj sebe – ograničavamo se same, društvenim normama u glavi.

Jer žena i može biti sve što joj padne na pamet, dokle god nije majka. E, onda se pali ‘bogorodica mode’ i nema više mrdanja. 

Tek nakon godina i godina rada na vlastitom mentalnom sklopu, na prihvaćanju sebe, na razvijanju bliskosti s partnerom, tek sada mogu reći da sam počela sebe uzimati u obzir. Tek sada sam si počela davati za pravo da se ne opravdavam kada kažem ‘ne’, da se ne ustručavam tražiti svoju porciju kolača i da samopouzdano stavljam sebe na prvo mjesto. Da zaista promislim o vlastitim željama prije nego se upustim u išta. Jer uporno dozvoljavamo da budemo sporedni lik u vlastitom životu. Da se i dalje nalazimo ovdje zbog ispunjenja nekih – tuđih ciljeva.

A to mora prestati.

I ja prva priznajem. Meni je trebalo vremena. Trebalo mi je vremena da naučim što je to točno pristanak na odnos. Trebalo mi je more besanih noći da shvatim da nisam uvijek za sve kriva, da nisam dužna davati objašnjenje kada nešto ne želim. Trebalo je godina da naučim da nema situacije u kojoj ‘sam si sama to tražila’ ma kako skandalozan moj nastup bio. Trebalo je tonu literature da si predočim što sve znači biti žensko. Trebalo je par galona suza da se naučim nositi s ulogom majke koje nije samo to. Trebalo je mnogo mnogo samooproštenja da si dozvolim biti i u drugim ulogama. Trebalo je puno pogleda u ogledalo da si priznam da sam i ja seksualno biće. Ne ono koje će biti u halterima da zadovolji tuđu požudu i tako dobije ‘potvrdu’. Već ono koje zna da ima pravo zauzimati prostor jednak kao i muška tijela. 

I znate što ću vam reći? Pred nama je još dugačak put, ali je odličan osjećaj da smo barem krenule u tom pravcu. U pravcu u kojem znamo da ne moramo biti ničije muze niti svetice niti kurve da bismo se ostvarile. Jer naš život nije samo refleks tuđeg života. Nije samo odraz u tuđoj zjenici. I dokle god toga ne postanemo svjesne, nećemo moći reći da smo potpune osobe. Jer nas ne upotpunjuje netko drugi. Ali je uvijek dobrodošlo društvo. 

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Zovem se Maja Marić, službeno sam profesor hrvatskog jezika i novinar, neslužbeno mama i expat, a u potajno u sebi prikriveni tetovirani alternativac. Kako živim 'u glavi' oduvijek, pisanje je bilo moj ventil u kojem imam potpunu slobodu reći sve što mi je na umu. Radilo se o labirintima obične svakodnevice ili kompleksnim društvenim kretanjima. Sve što vas zanima o meni, možete saznati u mojim tekstovima na blogu. Naravno, za one 'koji žele znati više', uvijek su tu i sveprisutni Instagram i Facebook page.