Sjećam se kako mi je bilo strašno teško u prvom tromjesečju prve trudnoće. Bila mi je ‘malo mukica‘ pa sam onda izmišljala što bih ja to sad kao trebala jesti. Mukica mi je bila od nekog miksa povrća pa mi je muž, zabrinuti budući otac, donio hamburger od kojeg mi, naravno, nije bila mukica. Također, spavala sam 7 puta dnevno jer sam bila strašno umorna, u to kasno proljeće kada sam taman završila jednu zamjenu u školi.

Cijela ta prva tri mjeseca provela sam šetkajući se s kave na kavu ispod procvalih brodskih magnolija i raspravljala o teškim temama kao što su ‘što ću ako se udebljam kao slon’ i ‘koja su kolica najmodernija jer ih moram imati’.

Ono, vožnja biciklićem po cijele dana i blaženi osmjeh jer sam ja, zamislite, trudna.

Jer nitko nikad pije mene nije bio trudan tako da ću ja sada svijetu pokazati kako se to bude kul mlada mama. A prije toga super kul trudnica s tetovažama i stomakom ‘koji se ne vidi s leđa’ (ne znam zašto je to postignuće u životu, ali eto, pošto su mi to vikali cijelu trudnoću s divljenjem, uzet ćemo kao činjenicu da je bilo).

Pa premotajmo, molim vas, film na trenutnu situaciju. Reći ću vam samo, ukratko, da mi više nije mukica i nipošto nisam toliko umorna da spavam sedam puta dnevno. Ali ću vam reći da sam nekidan trčala povratiti jer sam popila pola čaše vode ujutro, a mislim da su tete u vrtiću ozbiljno zabrinute za moje zdravlje jer danima utrčavamo u vrtić u zadnji tren, ja nepočešljana i s podočnjacima do poda, u razvučenim tajcama i muževoj hoodici.

Moj #badmom trenutak ide tako daleko da mi nije teško palo kad je Morana ležala s virozom 3 dana jer je to značilo da se mogu onesvijestiti paralelno s njom. Toliko.

Ne znam je li vam netko rekao da je druga trudnoća lakša od prve, ali ako je – ja sam tu da vam srušim snove i kažem da lažu kao pseta. Psetad? Psetovi? Uglavnom, nema veze.

Tako da, da se ispravim, moje prvo tromjesečje drugi put nema previše sličnosti s prvim. Sada mi je muka od jutra do mraka i što god napravila, nema pomaka. (Hej, čak se i rimuje!) Još nisam izašla iz prve faze, a već se ne mogu namjestiti za spavanje, žgaravica me ubija i sama sebi idem na živce – što je odličan znak za dalje. Također, ovaj umor je umor posebne kategorije jer sada nisam samo ja u pitanju i nije bitno kako je meni. I to je osnovna razlika u trudnoćama. Sada je na prvom mjestu – Morana.

Što znači da sve gledam iz njene perspektive.

Prva trudnoća mi sada izgleda tako naivno i egocentrično. Imala sam valjda šest app-ova koji prate trudnoću. Jedna koja se koncentrira na dijete, jedna na majku i promjene u tijelu, jedna za unošenje mjera, a jedna za dnevnik u slikama. Naravno, jedna je bila šaljiva s ilustacijama, a jedna ozbiljna i opširna. Svaki dan je započinjao s praćenjem situacije koja još nije bila dovoljno razvijena za praćenje. Odmah sam razmišljala o kolicima i imenima i boji zida dječje sobe. Sve odmah. I koliko god sam mislila kako sam opuštena trudnica jer ‘ja nisam bolesna, ja sam trudna’, zapravo sada vidim koliko se cijeli svijet okretao oko mene.

Kako se JA osjećam, što JA želim jesti, jesam li JA umorna i kako se emotivno nosim s nadolazećim promjenama.

Jedino što je ostalo nepromijenjeno i u drugoj trudnoći je strah koji se uvuče i traje gotovo cijelu trudnoću (ali definitivno je najgori u prvoj polovici). I tada sam bila prestravljena svaki trenutak. Jer zapravo ne znaš je li sve u redu i nema načina da to saznaš, osim na pregledu. Tada, kao i sada, činilo se da vrijeme ne može biti sporije između pregleda. Prvo tromjesečje je najdulje tromjesečje, barem za mene.

Sjećam se da sam i tada bila ljuta na baku i cijelu obitelj jer nisu poštovali moju odluku da se trudnoća ne razglašava dok ne uđem u drugo tromjesečje. Klasičan primjer života u zajednici – tvoje odluke nisu nikada samo tvoje. Vjerujem da je to doprinijelo mojoj anksioznosti ovaj puta. U ovoj, drugoj trudnoći, šokirala sam samu sebe kada nisam rekla gotovo nikome osim mužu prvih osam tjedana. Jednostavno sam ignorirala tu činjenicu.

I kako je vrijeme prolazilo, našla sam se u čudnoj situaciji da su ljudi koji mi zapravo nisu bliski, ali su mi fizički blizu, znali za moju trudnoću prije nego ljudi koji su mi jako bitni. Prvenstveno jer ju je bilo nemoguće sakriti, kao što znate. Ali sama si nisam mogla objasniti čemu preskakanje objave. Ovaj put sam imala osjećaj kako je ova trudnoća moja trudnoća, kako je osobna i privatna stvar, i ja je nisam dužna razglasiti nikome. U tome je jako puno veze imalo baš to što imam već jedno dijete.

Morana je bila oduševljena kada je saznala. I dalje dobivam iznenadne izljeve nježnosti i kišu poljubaca u prolazu, kada se sjeti da će ‘mama roditi bebu’. Moj omiljeni trenutak je kada se prišulja iz prikrajka i šapće stomaku: ‘Pliz budi curica, pliz budi curica.’

Još živim u strahu što ćemo ako bude brat i nemam pojma kako će ona dočekati to daleko daleko ljeto. Upravo s njom i zbog nje, sve to je jedno tako intimno divno iskustvo da samo još više potiče moju potrebu da nas sve zaštitim. Da što duže traje taj osjećaj da se sprema nešto veliko – za nas. Ne za Instagram, ne za bake i susjede, ne za čovječanstvo i nikako za paradu. Samo za nas. (Što dakako nikako ne znači da vas neću maltretirati na Instagramu, jelte, budimo realni.)

Ali da, najveća razlika izmedju prvog tromjesečja prvog i drugog puta je u tome što sada uopće ne razmišljam o sebi. Da, zlo mi je stalno i krepana sam uvijek, ali to nije bitno. Ovaj puta postoji netko tko zahtjeva i dalje moju pažnju i predanost i ja nemam vremena razmišljati o mukici. Ovaj puta sreća se kanalizira ne kroz moje iščekivanje već kroz – njeno. Kako će njoj biti? Je li ona uzbuđena? Što ona očekuje od svega i kako da ju najbolje pripremimo? I to je najljepši dio cijelog iskustva. Jer ovaj puta znamo da dobivamo nešto veliko. Nema dileme i nema sumnje. Tako da nam samo ostaje radovati se. I čekati da mučnine prođu s prvim tromjesečjem.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Zovem se Maja Marić, službeno sam profesor hrvatskog jezika i novinar, neslužbeno mama i expat, a u potajno u sebi prikriveni tetovirani alternativac. Kako živim 'u glavi' oduvijek, pisanje je bilo moj ventil u kojem imam potpunu slobodu reći sve što mi je na umu. Radilo se o labirintima obične svakodnevice ili kompleksnim društvenim kretanjima. Sve što vas zanima o meni, možete saznati u mojim tekstovima na blogu. Naravno, za one 'koji žele znati više', uvijek su tu i sveprisutni Instagram i Facebook page.