Neki dan sam pala. Jednog od onih dana kada je kiša beskrajno padala. Poskliznula sam se u svojim vječnim starkama. Sada znam da ništa nije vječno, pa ni starke. Pala sam toliko jako da sam se i u onom trenutku šoka iskreno upitala hoću li se moći dignuti s poda. Nekako ipak jesam, doteturala sam do autobusne stanice i sjela da dođem k sebi. Tek nakon nekoliko minuta sam ponovno postala svjesna prometa na ulici i ljudi koji prolaze pored mene. Isto tako sam postala svjesna činjenice da nitko od njih nije zastao i upitao me jesam li dobro i treba li mi pomoć. Djelovali su mi poput onih sivih ljudi koje viđate u animiranim filmovima, i za koje niste ni svjesni da su sivi, dok se iznenada ne pojavi jedan u boji.

To mu je, izgleda, i jedina funkcija. Ne da privuče pažnju na vlastite boje, nego na tuđe sivilo.

Odlučila sam ustati i krenuti na posao ne mogavši a da se ne zapitam je li njihov izostanak reakcije bio iz razloga što se nisam skršila do kraja i od sivog jutra barem nakratko napravila senzaciju, ili ih je zaista vlastito sivilo toliko preuzelo da više ne reagiraju na ništa oko sebe.

Otvorilo je to ponovno onu kutiju u mojoj glavi u kojoj se roji pitanje koje mi često pada napamet.

Koliko okolina u kojoj živimo utječe na naše ponašanje, na našu aktivnost (ili pasivnost), na našu iskrenost, odvažnost, pa u konačnici i raspoloženje?

Ljetos dok sam nekoliko dana turistički boravila u Dublinu, napokon sam se srela sa svojom kolegicom blogericom Brankicom Stanić. Baš samo se lijepo napričale uz nekoliko Guinnessa i kad sam je naposljetku pitala za razliku između hrvatskog i irskog mentaliteta, iskreno i bez zadrške je odgovorila – irska vedrina i pozitiva nasuprot hrvatskoj negativi i zajedljivosti. I sama sam u nekoliko dana u Dublinu osjetila vibru koja mi se svidjela, ali svjesna svoje očaranosti koja se u meni budi kada posjećujem razne destinacije, htjela sam ipak vidjeti kako to izgleda u očima nekoga tko tamo živi već nekoliko godina i u tom je vremenu uspio vidjeti i ono dobro i ono loše. Čak sam neki dan u jednom od njenih tekstova naišla na iritantnu pojavu Iraca koji se stalno cere i koja te ponekad, kada i nisi baš od volje, može baš dobro iznervirati.

Nije mi bila namjera raditi usporedbe, ali one se ipak nekada i same nametnu.

Bili to Irci ili sasvim neki deseti ljudi. I te desete ljude uvijek uspoređuješ sa sobom, jer s kim bi ih drugim mogao uspoređivati?

S druge strane, što je s nama? U kakvoj okolini živimo? Kakvi su ljudi oko nas? I zašto su takvi? I ono najvažnije, kakvi smo i mi sami?

Ono što ja osjećam na svim razinama je malodušnost i negativnost koja je već toliko uznapredovala pa joj se mogu pridružiti i neki sasvim novi pojmovi kako bi je bolje opisali. Nešto poput negativističkog snobizma, negativističke malodušnosti, negativističke pasivnosti i naposljetku negativističkog radovanja.

To je uistinu puno negativizama. Kao novi pravac u umjetnosti, novi izam našega doba. Izam koji ne samo da prevladava, nego nas je i preuzeo.

Pa, krenimo redom.

Negativistički snobizam

Svi smo se u neko doba u svom životu susreli s pokojim snobom. S pokojom nadmenom osobom koja je umislila da njezin društveni status, novac, porijeklo, ili bilo koja druga vanjska pojavnost usko korelira s vrijednošću nje kao osobe. Ovdje se pak radi o drugačijoj vrsti snobizma. Vrlo kompliciranoj, mogla bih reći, ali zato vrlo čestoj. Presudan je osjećaj nadmenosti i vlastite važnosti, a samo sredstvo pomoću kojega se on postiže nekako pada u drugi plan. U ovom slučaju osjećaj nadmoći javlja se kao produkt unutarnje slabosti koju nagriza negativizam.

Hajde, iskreno, koliko puta ste susreli ili razgovarali s ljudima koji imaju kritiku na sve, kojima apsolutno ništa ne valja, koji svaku vašu ideju već u startu popljuju jer je, prema njihovom mišljenju neostvariva, koji svojom ironijom i sarkazmom negativnost pokušavaju pretvoriti u privlačnog mangupa, i koji su, naposljetku uvjereni da je njihova inteligencija daleko ispred svih onih koji naivno misle da oko njih nije sve tako crno i da su pozitivne stvari ono za što sam moraš raditi.

Naša okolina prepuna je upravo takvih snobova. Pozitivci se smatraju naivnima i ponajprije socijalno neukima, dok negativci imaju utemeljene razloge da bi bili takvi – sve znaju, intelektom su nadmoćni i upućeni u baš sve što se oko njih događa. Na koncu, na temelju nečega su i morali teška srca donijeti taj negativan sud o svemu što ih okružuje.

Negativistička malodušnost

Slušate li ponekad u prolazu što ljudi govore? Ne morate ni slušati, ali sigurno ih čujete. Na ulici, u autobusu, u tramvaju, u redu u ordinaciji, ili banci. Vjerujem da svi čujemo isto. A, inspirirani okolinom, nerijetko se i sami pridružimo tako karakterističnom njurganju. Rogoborenju ispod glasa koje ne možemo zaustaviti, a odnosi se na svu salvu kritika na stvari koje nas okružuju. Na liječnika koji se prošli put neodgovorno ponio, na djelatnicu banke koja je bila neuslužna, na nedostatak sustava, na loša rješenja svega sa čime se susrećemo.

Nisam slučajno upotrijebila izraz rogoborenje, jer radimo upravo to. Izražavamo vlastito nezadovoljstvo u strahu od reakcije onoga kime smo nezadovoljni. Jer, što nam vrijedi posvađati se s liječnikom, što nam vrijedi djelatnici na šalteru reći da njeno ponašanje nije bilo primjereno, što nam vrijedi išta kad se ionako neće ništa promijeniti i još možemo izvuči deblji kraj. A, ne. Ne isplati se. Nije teško za zaključiti da u tim situacijama (kojih je u našim životima zaista puno), sigurno utočište pronalazimo u vlastitoj malodušnosti. Zadovoljavamo se sitnim pobjedama na koje nismo sami utjecali, ali eto, tog puta liječnik je bio dobre volje pa smo zadovoljni izašli iz ordinacije. Dobro je. Barem nakratko. Barem lažno.

Negativistička pasivnost

Znate onu orange is the new black. Znam da znate. E, pa negativistička pasivnost je nova zona komfora. Ne može jednostavnije. Ona sasvim logično proizlazi iz negativističke malodušnosti. Isto tako se kaže da jedna lasta ne čini proljeće, pa je analogno tome naša malodušnost trebala biti mnogostruko ponavljana da bi se pretvorila u pasivnost. U ono lebdenje životom bez komentara.

Toliko smo puta propustili nešto komentirati i popraviti, da izgleda da je i taj instinkt u nama umro. Sposobni smo sjediti satima na sastanku koji zahtijeva sto komentara i reakcija, ali mi šutimo. Ali i ta šutnja više ne djeluje kao mukotrpna aktivnost, već neko prirodno stanje. Potrpit ćemo i proći će. Tek tu i tamo iz nas izleti neka „neprimjerena“ reakcija na „neprimjerenom“ mjestu u „neprimjereno“ vrijeme, kao iznenađenje da u nama postoji otpor. Postoji želja za moderiranjem vlastite stvarnosti i života. Problem je najčešće što je i ta reakcija akumulirano nezadovoljstvo nečime na što nismo reagirali, a trebali smo, pa ona nije ništa doli metka u prazno.

Negativističko radovanje

Kao i ostalih pojavnosti i njega ima napretek. Dovoljno je pročitati jedan članak na jednom portalu. Sasvim dovoljno. Komentari vezani i uz najbezvezniji članak koji nema nikakve veze niti utjecaja na život vrlih komentatora, pružaju uvid u neku novu vrstu radovanja i uzbuđenja što se nekoga može oblatiti, ocrniti, reći mu dvi tri pametne, ma zapravo reći mu ono što ga ide. Iako ga u većini slučajeva ne ide ništa.

Ili situacija kada se nešto dogodi na radnom mjestu. Netko je nešto uprskao. Pod krinkom lažne zabrinutosti i suosjećanja, osjeti se neko čudno uzbuđenje među kolegama koji revno prate i komentiraju nesretnu situaciju, tješe nesretnika i međusobno komentiraju nemio događaj do kraja radnog vremena. Svi znamo za hormone sreće, serotonin i endorfin. Rekla bih da se u ljudskom tijelu počne oslobađati i neki treći u ovakvim trenucima. Istina je da ta čudna vrsta radosti čini samo jedan od temelja negativnosti života.

To je zaista puno negativnosti. Ali nažalost, tu je. Prisutna je u našim životima. Oko nas, a nerijetko i u nama. Neke je preuzela i postala njihov way of life. Neki su je samo bolno svjesni. Ovi treći se još uvijek bore protiv nje. Za sebe smatram da sam među trećima. Jer, u konačnici, ona je samo stvar perspektive. Pozicije s koje gledaš na život i stvari oko sebe. Energija i vibra koju osjećaš i dijeliš s drugima.

I na kraju, povratak na početak.

Onog dana kad u tuđoj nevolji pronađeš utjehu, stani. I zapitaj se.

Živjeti bi trebalo drugačije.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Moje ime je Jana Krišković Baždarić. Započela sam pisati blog kako bih sama sebi dala odgovor na pitanje što želim u životu i koje su moje iskrene želje. Post po post moj blog se pretvorio u priču o ženi kojoj su se počeli ostvarivati snovi i koja je počela živjeti jedan sasvim običan život - onaj koji zaista želi. Drage dame, ljubiteljice chick lita, navalite! Spakirajte svoju snagu u kofere, pročitajte i slijedite savjete s mojih stranica i sigurna sam da i vas nakon toga očekuje put u život koji pišu vaše želje! Vaš crveni tepih je spreman! Pratite me na mom blogu i Facebook stranici.