Da ne ispadne da ne pitam samo vas. Pitam i sebe.

Mogu li?

Znam mnoge ljude koji od drugih očekuju poticaj za vlastitu sreću, kao i utjehu i utočište za tugu. I to je u redu, stvarno je. Nema ljepše stvari nego imati nečija leđa u blizini na koja se možeš nasloniti kada osjećaš da ti izmiče tlo pod nogama. Čuti i tuđi smijeh koji se pridružuje tvojoj sreći. Ipak… što kada se dogodi da bez tih tuđih leđa i tuđeg smijeha ne uspijevamo iznijeti ono što nam se događa u životu? Kada se u tim ključnim situacijama osjećamo poput praznih ljuski koje osjećaju da im nešto nedostaje? Kada se ne osjećamo potpuno kada smo sami sa sobom?

Znam ljude koji su čitav život optuživali druge jer im život nije krenuo u smjeru u kojem su htjeli. Znam ljude koji su čitav život htjeli ispravljati i mijenjati ovog drugog, misleći da će tada i njihov život biti bolji. Tu se najčešće radi o partnerima, jer s njima u životu provedemo najviše vremena i oni su ti s kojima dijelimo svoj put. Nerijetko to očekujemo i od prijatelja i svih onih bliskih ljudi koje imamo u životu. Ipak, ne biramo li na taj način lakši, ali ujedno i uzaludan put? Da ne spominjem da ćemo na taj način potratiti cijeli život očekujući da će nas netko drugi buditi iz vlastitog sna? Iz vlastitog života?

Ispada da se svi trudimo ispravljati onog drugoga. Kako na taj način itko može doći u priliku da ispravi samoga sebe?

Jer, nismo li svjesni da postoje trenuci u životu u kojima se moramo moći nasloniti na leđa osobe koja će s nama biti do kraja života? Na ta nevidljiva pleća koja mogu biti toliko snažna da na sebe prime cijelu težinu našeg tereta? Na naša vlastita?

Često u životu ispadne da ljudi golema sredstva ulažu u sve oko sebe. Ponajprije ovdje mislim na ljude kojima su okruženi. Na djecu da ispadnu dobra, pristojna, uspješna, da im nije dosadno, da osjećaju da su voljena, da se ne osjećaju zakinuto, da ovo, da ono. Na partnera, na prijatelje, na roditelje, na kolege, na svih. Upitamo li se ikada zbog čega toliko svoje pozornosti usmjeravamo na sve njih? Ako odmah izuzmemo činjenicu da to radimo iz razloga što ih volimo, postoji li duboko u nama i onaj skriveni sebični razlog? Želimo li ih zadržati oko sebe, želimo li od njih napraviti svoj štit koji bi nas činio sigurnim u onim potencijalno teškim trenucima u životu, bojimo li se zaista toliko jako samoće?

Negdje u svojoj dubini, čovjek sve što radi radi za sebe, i onda kada su drugi naivno uvjereni u suprotno. Od svega u što smo uložili, očekujemo povratna sredstva s debelom kamatom. Mislimo si – zaslužio/la sam. Neka i ja imam nešto od toga što sam toliko ulagala u ovog ili onog. Neka napokon dođe vrijeme da se i za mene netko pobrine. Znajući da to nema veze s ljubavlju, taj cijeli proces upravo tim imenom nazivamo. Jer, osim svega onoga lagodnog što u sebi ima, ljubav je nerijetko i  briga za nekoga, trud, odricanje i ulaganje. Ipak, povrh svega, ona je plemenita.

Postoji ta jedna velika razlika u jednoj maloj stvari.

Odričemo li se u konačnici u ljubavi zbog onog drugog, ili zbog sebe? Ulažemo li u njega uz želju da se produkt ulaganja vrati nama? Pretvaramo li odnose u vlastiti projekt koji bi trebao naš život učiniti boljim?

U međuvremenu, tko će ulagati u nas?

Očekujemo da će drugi postupati baš onako kako postupamo i mi. Ulagati u nas, baviti se nama i ispravljati naše krivine. Uglavnom to tako ne bude, a mi ostanemo razočarani u svijet oko sebe. U svoja uzaludna ulaganja i nepovratno potrošeno vrijeme.

Druge ne prihvaćamo onakvima kakvi jesu, a sebe ne poznajemo.

Da nismo toliko vremena izgubili ispravljajući druge ljude, imali bismo vremena napretek kako bismo saznali sve ono bitno o sebi.

Da nam ne treba netko drugi da nas učini sretnima.

Da nam ne treba netko drugi jer bez njega ne bismo preživjeli vlastitu tugu.

Da nam ne treba tuđa ambicija kako bi naš život bio bolji.

Da nam ne treba tuđe dobro raspoloženje kako bi naš dan bio dobar.

Da nedostaci onog drugog nisu naši i da im ne smijemo dopustiti da crpe našu energiju.

Da nam dan ne treba biti ispunjen ljudima kako se ne bismo osjećali sami.

Da nam ne trebaju tuđi poticaji za vlastite pothvate.

Da nam ne treba tuđa hrabrost za vlastite slabosti.

Da onaj drugi nije rješenje za naše strahove, već samo mjesto gdje se nakratko od straha sakrijemo.

Da samoća nije kazna, već blagoslov.

Ako se zagledate u sebe, svakog dana pronaći ćete situacije u kojima se možete bolje upoznati. Shvatiti da najboljeg prijatelja već imate i da taj isti živi u vama.

Kada se oslobodimo strahova samoće i naši odnosi postat će potpuno drugačiji. Ulaganjem u njih nećemo više zakrpavati vlastite krhotine i praznine. Nećemo toliko očekivati, a dobivat ćemo više. Sve što dobijemo postat će puno. Postat će bonus. Sve što budemo morali dati, dat ćemo zbog drugoga i prestati tražiti da nam to jednoga dana vrati.

Naše vlastito dijete.

Partner.

Roditelj.

Prijatelj.

Svi oni nisu ovdje da ispunjavaju naše praznine. To moramo učiniti sami.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Moje ime je Jana Krišković Baždarić. Započela sam pisati blog kako bih sama sebi dala odgovor na pitanje što želim u životu i koje su moje iskrene želje. Post po post moj blog se pretvorio u priču o ženi kojoj su se počeli ostvarivati snovi i koja je počela živjeti jedan sasvim običan život - onaj koji zaista želi. Drage dame, ljubiteljice chick lita, navalite! Spakirajte svoju snagu u kofere, pročitajte i slijedite savjete s mojih stranica i sigurna sam da i vas nakon toga očekuje put u život koji pišu vaše želje! Vaš crveni tepih je spreman! Pratite me na mom blogu i Facebook stranici.