Neki mirisi obilježe čitav naš naš život. Povremeno ćemo ih možda zaboraviti, prekrit će ih neki novi, trenutno zavodljiviji, ali duboko u nama uvijek će biti prisutni, jer u sebi nose naše čvrsto zaključane uspomene.

Svakoga ljeta kod moje none u Crikvenici  ranim jutrom širio se miris bijele kave. Miris je sasvim specifično ulazio u svaku poru primorske kuće dok su zrake sunca, zbog položaja prozora, okomito ulazile u kuhinju šarajući je svježim bojama jutra. Nono je uvijek sjedio  na istom mjestu i umakao kruh u kavu.  Prvo što bi ujutro pitao bilo je: „jel gotovo belo kafe?“

Nona bi se kretala poput pomičnog  mosta između stola i štednjaka, frižidera i stare kredence. Rijetko se sjećam da je sjedila, uvijek je s nekom neprimjetnom lakoćom kuhala, dodavala, spremala i istovremeno vrlo živo sudjelovala u svakom razgovoru. Svakoga puta kad bih se ustala, bijela kava je već bila skuhana, a na stolu je bila velika kutija keksa koji su čekali mene i svoju kavu.

Jutra su bila mirna, rekla bih, po ničemu posebna. Ista svakoga dana. Sigurna u svojoj istosti i onoga sljedećeg.

Na stolu bi ležale novine, nona bi prepričavala koja je cijena mahuna i srdelica bila toga jutra na tržnici i koga je susrela putem, započinjući s pripremama za ručak dok je miris jutra koji se širio iz šalice još snažno prožimao kuhinju.

Jutra s opojnim mirisom bijele kave bila su sastavni dio kuće. Baš poput starog ogledala u dugačkom hodniku, starinski izvezenog otirača na dnu stepenica, ili nekog neprimjetnog predmeta u kredenci. Jutra nesklona promjenama, jutra sigurna u svom trajanju. Jutra s mirisom koja nitko nije htio mijenjati, kao što nikome nije padalo napamet da pomiče onaj neprimjetni predmet u kredenci.

Ali, život odnese bez pitanja, donese neka nova jutra sa svojim mirisima.

None više nema. Nema više jutara i okomitih zraka sunca u kuhinji. Nema mirisa bijele kave koji pleše kuhinjom, nema više priča sa tržnice.

Jutra su užurbana, često toliko da ih najčešće ne stigne prožeti nikakav miris. Jutra bez okusa i mirisa, jutra bez svojih priča.

U utrci sa životom ni ne primjećujemo da mnogo stvari iz našeg života nestaje. Uzimamo to pod normalno, kao što nam je postalo normalno i to jutro bez mirisa. Nemamo se vremena prisjećati, otvoriti stare albume sa slikama i vratiti se u zakutke svog proživljenog života.

Tek ponekad, sasvim slučajno uhvatimo neki miris putem, koji nas na trenutak vrati na neko lijepo mjesto, u neko zaboravljeno vrijeme. Poželimo tada da miris potraje, ali nismo svjesni da ga često svojom žurbom otjeramo sami.

Danas znam da je dovoljno da otvorim svoj kuhinjski ormarić, posegnem za Divkom i pustim da njen miris počne prožimati i moju kuhinju. Dovoljno je da spustim keks u taj okus pun uspomena i ponovno budem dijete.

Još kad bih je samo znala napraviti poput moje none! Ali, polako, naučit ću. Za neke stvari je potrebno vrijeme da bi postale vječne.

Baš poput te bijele kave.

Baš poput uspomena.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Moje ime je Jana Krišković Baždarić. Započela sam pisati blog kako bih sama sebi dala odgovor na pitanje što želim u životu i koje su moje iskrene želje. Post po post moj blog se pretvorio u priču o ženi kojoj su se počeli ostvarivati snovi i koja je počela živjeti jedan sasvim običan život - onaj koji zaista želi. Drage dame, ljubiteljice chick lita, navalite! Spakirajte svoju snagu u kofere, pročitajte i slijedite savjete s mojih stranica i sigurna sam da i vas nakon toga očekuje put u život koji pišu vaše želje! Vaš crveni tepih je spreman! Pratite me na mom blogu i Facebook stranici.