Službeno je upaljena prva svijeća na adventskom vijencu,  a ja imam osjećaj da mi je Božić eksplodirao u lice. I moram vam priznati, iako sam očekivala lavinu, najezdi ovolikih razmjera ipak se nisam nadala. Božić nas napada i ne vidim kako ćemo se obraniti. S tim da ovaj put nisam pretjerano niti sarkastična. Zaista? Što se dogodilo?

Nemojte me krivo shvatiti, ja volim Božić. Iako sam većinu života zapravo Grinch, Božić uspije zagrijati i moje malo ledeno srce.

Ima veze i s tim što ga, zbog rođendana, doživljavam malo preosobno, ali to zna svatko tko me jednom sreo u životu. Tako da ako žudite za pravim lijepim božićnim tekstom, lako ga možete pronaći ovdje. I da, sve znam o ‘istraživanjima koja pokazuju da su ljudi sretniji ako ranije okite dom’ i sl.

Naravno da u doba godine kada mrak pada u pet popodne, a sunce većinu dana niti ne izlazi, malo lampica nije na odmet. Nitko na svijetu vam ne može i ne treba zabraniti da se radujete i da kitite što god želite i kada želite. Pa čak i ako niste neki od lampica i narodnog veselja, vjerujem da nemate ništa protiv šalice kuhanog vina u promrzlim rukama. Ali to nije ono o čemu govorim. 

Ja govorim o forsiranju. 

Od kada živimo ove virtualne živote, imam osjećaj da svake godine dižemo ljestvicu još malo više. Krenemo kititi malo ranije, ukrasi su malo veći, a dnevni outfiti malo drastičniji. Više se nitko ne raduje Božiću, oni se RADUJU BOOOOŽIĆU!!

Jer znate, Božić nije postojao nikada prije i neće nikada poslije i ako sada ne doživite najveći, najsretniji, najposebniji Božić, vaša prilika će biti zauvijek izgubljena. Nikada više sreće u vašem životu. A i možete odmah ugasiti instagram jer kakva ste vi, zapravo, instagramuša uopće?

Forsiranje savršene slike savršenog života, baš svaki dan, dovodi samo do velikog otriježnjenja kasnije. Jer priprema kreće sve ranije i sve je glasnija i nitko ne primjećuje da se toliko očekivani klimaks – zapravo nikada ne dogodi. Jer se nema što dogoditi. Jer se umorimo i istrošimo dok dočekamo ‘veliki dan’, da Božiće provodimo umorni i depresivni. Jer ništa nije moglo opravdati toliki preludij, toliki uvod u bajku. Eventualno da zakoračimo u Narniju, ali to teško da će se dogoditi.

Kolači se prave jer su fotogenični, a djeca bivaju ugurana u sobe ‘zbog mira’. Toliko se koncentriramo na ljepotu adventskog vijenca da ne uočavamo koliko njih zapravo ne upali niti jednu svijeću. Izrađuje se more adventskih kalendara – sa igračkama i malim darovima i posebnim tretmanima, da nitko ne uviđa da djecu pretvaramo u megalomanske konzumerističke zvijeri. Toliko se toga kupuje i skuplja i kiti, svake godine sve više, da nisam sigurna da se svi zajedno već na utapamo u tom natjecanju.

Zar nije dosta darova i bacanja šljokica u facu? Koliko šalica, dizajnerskih kuglica i skupe čokolade zapravo jednom čovjeku treba? Ok, brišite čokoladu sa spiska, tu sam se malo zaletjela. 

U doba kada svi na neki način pokušavamo promovirati skromnost i zahvalnost za sve što imamo, nagomilavanje stvari i glumljenje života nije smjer u kojem bismo trebali ići. I djeca su nam najveći pokazatelj! Iz godine u godinu sve više se borim s navalom poklona koji dolaze iz svih smjerova. Sve krene s malom bebicom kojoj se kupi slikovnica i gegice, a završi s Nintendom Switchem za petogodišnjaka.

I ponekad mi se čini da sam totalno usamljena u toj borbi – rodbina pokušava fizičko odsustvo zamijeniti poklonima, a ja vidim samo planine plastike upitne kvalitete i još upitnijih moralnih gabarita. A ne želim tako živjeti. Ništa ne želim tako slaviti. Nikome na svijetu ne treba toliko stvari!

Tako da, dajte, svakako okitite to drvce i zapalite sve lampice koje imate. Nek nam je svima lijepo. I poslikajte se u divnim imaginarnim krajobrazima koji su iznuknuli diljem cijele Europe. Ali dok se slikate kako pijete kuhano vino u Beču, sjetite se da barem na trenutak odložite taj prokleti mobitel i uživate u mirisu, uživate u metežu života koji se nalazi oko vas.

Pokušajte barem zadržati ideju Božića negdje u sebi, negdje oko sebe. Jer najljepša jelka ne znači ništa, ako u tri popodne sjedite jedni kraj drugih kao panjevi bez ideje što učiniti sa sobom dalje – osim smisliti gdje se otići poslikati. 

Divan Božić mogu imati svi – i oni čija drvca nisu in, i oni koji nisu uspjeli dobiti kartu za Orašara. I oni koji si ne mogu priuštiti odlazak na Advent u Zagrebu i oni koji će ga provesti u bolnici, zabrinuti za najmilije. Divan Božić mogu imati i samci, i starci i roditelji s djecom koja imaju tantrum u pol’ Minhena (pitajte mene, ja znam). Bebe ne trebaju adventski kalendar, ali trebaju vašu pažnju. A s vi zajedno trebamo uspomene na osjećaje – a ne na slike koje smo pohvatali. Sjetite se i sami, kroz život ne pamtite igračke i dekoracije, pamtite kako ste se osjećali svakog Božića u krugu svoje obitelji.

I iako je prosinac započeo i ‘najljepše je doba godine’, molim vas, ne dozvolite da vas cijela halabuka dovede do ruba depresije ili bankrota. U današnje doba svjetlucavih folija i fotošopa, sjetite se da nitko nije sretan i euforičan od 0 do 24. Ne morate biti uzbuđeni i ushićeni već danas.

Zapravo, ne morate nikada. Jer vi ste jedino mjerilo za to koliko ste zadovoljni u životu – vanjski čimbenici tu nemaju prave vrijednosti. Pa ako je vrhunac vašeg Adventa prepolovljena krofna i tiha šetnja uz lampice negdje u dalekoj pozadini, uživajte u svakom koraku. Vrlo je vjerojatno da ste zapravo sretniji od mnogo onih koje svakodnevno gledate oko sebe. 

Nema mjesta za paniku – sve još stignete. Božić je tek za 24 dana i imate pregršt vremena za planiranje i izvedbu.

Uostalom, Božić bi trebao biti osjećaj iznutra, pronalazak sreće u situacijama koje su daleko od idealnih – poput rođenja u jaslama. Tako da pošaljite koju čestitku, nazovite ljude koje stalno odgađate, isplanirajte aktivan dan s obitelji.

Poklonite vrijeme, a ne novac (bez obzira što nas uče da su to istoznačnice – daleko su od toga). Nabacite tu nefotogeničnu kapu i odvezite dijete kod bakinog susjeda u selo, da vidi konja uživo. Naučite praviti sarmu kako bister se hvalili pred svekrvom. Odite na taj božićni domjenak najzadovoljniji umjesto najsređeniji. Značit će vam puno više od blještave fotografije.

I nikako ne zaboravite onu čokoladu s početka. 

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

O autorici: 

Zovem se Maja Marić, službeno sam profesor hrvatskog jezika i novinar, neslužbeno mama i expat, a u potajno u sebi prikriveni tetovirani alternativac. Kako živim 'u glavi' oduvijek, pisanje je bilo moj ventil u kojem imam potpunu slobodu reći sve što mi je na umu. Radilo se o labirintima obične svakodnevice ili kompleksnim društvenim kretanjima. Sve što vas zanima o meni, možete saznati u mojim tekstovima na blogu. Naravno, za one 'koji žele znati više', uvijek su tu i sveprisutni Instagram i Facebook page.