U mojoj glavi postojala je uvijek jasna podjela na žene koje su ostale trudne. Postojale su one sirotice kojima je to neplanirana, neželjena trudnoća i one sretnice kojima je to planirana, žarko željena trudnoća. Prve prolaze agoniju i šokirano se moraju nositi s posljedicama, druge vade skrivenu kutiju u kojoj je već pripremljen arsenal stvari za buduću djecu. One su spremne.

Nisam prepoznala znakove da to možda i nije tako već samim time da sam se cijeli život šaltala iz kolosijeka ‘djeca su ubojice života, neću imati ni jedno’, u kolosijek ‘djeca su čudo svijeta, imat ću ih šest’. Nije mi palo na pamet da možda onda ni granica nije baš tako jasna kako sam si ja zamislila. Da granica možda ni ne postoji te da se u trudnoći, kao i u svemu u životu, nalazi jedno pedeset nijansi sive između. (Znači, ovaj film mi je UBIO svaku metaforu, majke mi moje, MRZIM koristiti taj izraz!)

No da se vratimo na temu. 

Naivno sam i dalje gledala ‘sretne i nesretne’ trudnice i čekala da dođe trenutak kada ću i ja odlučiti biti ‘blagoslovljena’. Nevolje u raju krenule su u trenu kada sam shvatila da mi godine opsesivnog kontroliranja kontracepcije ne dopuštaju da se opustim.

Ja naprosto nisam mogla dozvoliti sebi da imam nezaštićen sex! Pa to je tako neodgovorno! A eto, sve češće sam razmišljala da možda i ne bi bilo loše imati bebu. Opet, nisam to prvo primijetila ja nego moja mama koja me pitala zašto Mačka tretiram kao da mi je dijete. 

Nakon neugodne tišine, sama mi je kroz smijeh rekla da ne moram nikada imati dijete, ali ako ga želim, moram si dopustiti da mi se ‘desi’. Strašan trenutak, kažem vam. Te mame i to njihovo čitanje misli prije nego što ste vi uopće svjesni da vam se ta misao rodila u glavi.

Ali ostala je buba u uhu i nakon mjeseci i mjeseci pripreme da uzmem u obzir mogućnost da možda nekada negdje u paralelnom svemiru mogu pokušati ‘dopustiti da mi se desi’, napokon sam odlučila s vlastitim mužem imati nezaštićen odnos. Jedan. Dakle, JEDAN nezaštićen odnos, da ponovim. 

Bila sam trudna. 

Sjećam se da sam se u studentsko doba znala šaliti da ću popizditi ako kasnije ispadne da imam problema sa začećem, a ja sve godine toliko pazim. Ispalo je da je to bila presudna stvar zbog koje već ranije nisam imala dijete. Jer jedan nezaštićen odnos bio je dovoljan. 

Kako to biva u mom životu (u kojem ja često glavinjam kao muha bez glave pa mi drugi ljudi ukazuju na bitno), požalila sam se frendici na putu u gym da mi zadnjih mjesec dana kilaža stagnira, a ja se strašno umaram na treningu. Ne mogu ni pola od onog što sam mogla prije. I u tome izračunamo da mi kasni i, usput, kupimo test. Za svo to vrijeme rikavamo od smijeha jer ‘daj, molim te, JA trudna?!’ (primjećujete sarkastični zaokret na horizontu?) 

Test za trudnoću napravila sam u wc-u gyma. Toliko o romantici. Toliko o svečanim trenutcima kada u svilenoj spavaćici blaženog osmijeha i elegantno raščupane kose trčite sretnom budućem ocu u zagrljaj. Dok držite popiškeni štapić u ruci. Znači – ne. Test je ionako morao biti negativan jer, vidite, ja trudna do sada nisam bila nikada, to se meni ne događa, ne znam ni otprilike šta treba dalje raditi kada si trudan i kakve su ti daljnje obaveze. Što znači da sam ga bez brige i pameti napravila u gym-u. Ionako leti u smeće kao negativan. Nije mi zapravo palo na pamet da postoji šansa da sam trudna?! 

Bila sam trudna.

I bila sam šokirana.

Bila sam TOLIKO šokirana da sam tjedan dana plakala. Da budem precizna, naricala sam. Tjedan dana sam naricala. Jer kako to? Bože, zašto meni? Zar je ovo moguće? A moj život? Pa kako ću ja? Biljku ne mogu održati na životu, kamoli dijete? Ja ne znam ni kuhati kako spada? Šta ja znam o djeci? Kako ću ja roditi? Pa ja nisam sposobna! I, najgore, što ako bude muško?! Ne šalim se. Tjedan dana sam ja naricala nad teškom sudbinom vlastitom nakon što sam ostala trudna. Planirano. U braku. Sa 27 godina. 

Kako sam se dovela u red? Jedan dan, sjedeći na kauču u svom melodramatičnom balončiću jer, jelte, moj život je sada gotov, samo mi se upalila lampica i pomislila sam ‘čekaj malo, a KOJI ŽIVOT?!’

Ovaj gdje ne znam više šta ću sa sobom pa idem svaki vikend van, a onda se mrzim jer sam vani? Ovaj gdje u jednom tjednu pogledam sezonu serije? Ovaj gdje ne bih imala razloga za izaći iz kuće ako nije u gym? Koji točno život?! Što ja to točno radim tako veliko i bitno u životu da je imanje djeteta prevelika cijena koja se mora platiti?!

U tom trenutku sam shvatila da sam razmažena krava koja si zabrijava gluparije. Dijete je bilo logičan sljedeći korak na koji sam bila spremna. Samo sam bila toliko nesigurna u samu sebe da sam si na sve načine morala objasniti ‘kako ja to ne mogu’. I djelomično je moja panika i bila opravdana: sada kada imam dijete, znam da život zaista više nikada nije isti i da si više nikada nisam na prvom mjestu. Ne na onakav način.

Ali si isto tako priznajem da taj ‘stari način’ i nije bio baš neki. 

I mislila sam da je moja epizoda sramotna te sam ju kasnije preskakala u razgovoru. Jer kakva sam ja to majka ako sam na početku plakala tjedan dana i umirala od straha?

Tko će mi poslije vjerovati da obožavam svoje dijete ako sam TAKO reagirala u startu? Šutjela sam sve dok godinu kasnije nije ostala trudna i moja bliska prijateljica. Pošto smo poprilično slične, znala sam da joj smijem priznati svoju mračnu epizodu. I dok sam joj kroz smijeh pričala kako sam naricala, ona je otpuhnula s olakšanjem i rekla mi da sam joj upravo nevjerojatno pomogla. Naime, ona je u braku bila godinu i pol kada je saznala da je trudna. Nakon što je pokušavala ostati trudna par mjeseci. Nakon saznanja je plakala, ridala i samosažaljevala se 10ak dana. Do trenutka dok joj muž nije rekao da nije normalna i da razmisli o stručnoj pomoći. Onda je i nju prošlo. 

I kod mene i kod nje situacija je bila identična i prilično jednostavna. Obje smo žene koje si cijeli život tepamo da ‘ne moramo mi ništa’ i da smo slobodne, nesputane i pomalo van gabarita. A trudnoća je za obje bila razdoblje kada smo znale da se moramo malo ukrotiti. Za dobrobit malog bića. I nakon što smo odžalovale svoju mladost, trudnoće su nam bile najopuštenije doba u životu. Jednostavno smo morale proći drugačiji proces. 

Od tog iskustva i međusobnog olakšanja koje smo mi vidjele u očima, iz radoznalosti sam uvela naviku da sve mame oko sebe pitam kako su reagirale na tu prvu vijest. Baš skroz prvu reakciju. I priče su raznovrsne i uglavnom smiješne (kada se gledaju unazad). Naravno, i dalje tu postoje one žene iz moje mašte koje su saznale vijest uz blaženi smješak iščekivanja i lebdjele na oblačiću sreće od tada.

Ali puno više priča koje sam čula uključuju žene koje su prva tri dana mislile da nema šanse da to iznesu, žena koje su plakale, žena koje su hodale šokirane tjednima, žena koje su se raspitale kakva je procedura kao one ipak ne bi i žena koje su sumnjale u sebe. Moj osobni favorit je žena-zmaj koja je nakon umjetne oplodnje i (ne)planiranih blizanaca rekla: ‘Nema šanse, ja idem na abortus!’ Na abortus nije otišla, ali je trgnula rakijicu za živce. Uz doktorovo odobravanje. Jer uz dijete ispod dvije godine kod kuće, blizanci su nešto što zahtjeva barem rakijicu. Ili dvije – mislim, ipak ih je dvoje, ne?

Jer netko nam je trebao objasniti i prije da su trudnoće šok same po sebi. Pa čak i da su najplaniranije moguće (poput raznih umjetnih, potpomognutih oplodnji i sl.), opet su šok. Ne zbog same trudnoće koliko zbog činjenice da od tog trenutka znamo da nam život više nikada neće biti isti.

Druge stvari u životu ipak idu više postepeno, neodređeno i zamagljeno. Da, često kada pogledamo unatrag vidimo tren kada je nešto krenulo u drugom smjeru, ali to najčešće nije vidljivo u trenu u kojem se događa. Ali kod trudnoće to nije slučaj. Tada ZNAMO da se sve mijenja. 

Na sreću, kod velike većine se mijenja na bolje. I kod prve trudnoće vam nitko ne može reći na koji način se sve mijenja jer se takve stvari ne mogu pojmiti dok se ne dožive. I to je, valjda, jedan od razloga velikog straha. Jer sada znate odjednom, preko noći, da više ništa neće biti isto, a nemate pojma kako jer to nikada niste doživjeli!

To i glupa narodna ‘prvo ako preživi biljka, imaj psa, ako preživi pas, može i dijete.’ Jer nema te biljke koja je kod mene izdržala više od dva mjeseca! Tako da to zaista nije pravilo! Ali objašnjava moj strah. (Imam živo dijete i dokaze na Instagramu, majkemi!)

No ako mladim uplašenim trudnicama treba poticaja, evo vam ga ovdje, kada sam saznala što me to čeka i kada sam vidjela da nije strašno nego super kul odlično!

Tako da ne brinite kakva vam je bila prva reakcija na trudnoću. To ne znači ništa. Reakcije su svakakve i niti jedna do sada nije bila pokazatelj kasnijeg odnosa ili ljubavi prema djetetu. Ja sam se, recimo, do 20. tjedna pretvorila u onu pravu napornu trudnicu sa 300 slika i slatkim trakama za kosu. A, ponavljam, test sam napravila u wc-u gym-a i nakon toga plakala tjedan dana. Sada svaki dan udaram glavom o zid što ih nemam više. Ali, napominjem, ja uvijek prvenstveno moram riješiti onaj dio kada se ‘pripremam da uzmem u obzir mogućnost da možda nekad negdje u paralelnom svemiru mogu pokušati ‘dopustiti da mi se desi’ trudnoća’.

Ali kad taj dan osvane, nadam se da će opet biti od prve jer ću inače biti ozbiljno razočarana!

#misusovo

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

O autorici: 

Zovem se Maja Marić, službeno sam profesor hrvatskog jezika i novinar, neslužbeno mama i expat, a u potajno u sebi prikriveni tetovirani alternativac. Kako živim 'u glavi' oduvijek, pisanje je bilo moj ventil u kojem imam potpunu slobodu reći sve što mi je na umu. Radilo se o labirintima obične svakodnevice ili kompleksnim društvenim kretanjima. Sve što vas zanima o meni, možete saznati u mojim tekstovima na blogu. Naravno, za one 'koji žele znati više', uvijek su tu i sveprisutni Instagram i Facebook page.