Već smo si riješili u glavama da smo ‘ionako došli pokušati’ pa ako se ispostavi da nismo uspjeli naći nikakav stan u tom vremenskom periodu – očito onda ovo nije za nas. I ok, onda idemo tražiti dalje gdje bi to moglo biti ‘mjesta za nas’. Jer odlučili smo u ovo ući zajedno i zajedno u tome ostajemo – ne pristajemo na odvojene živote koji krenu privremeno, a onda se privremeno polako izobliči u zauvijek. I tada je stigao – stan iz snova! Prijatelj od prijatelja, izlazi iz stana, ima sve što tražimo i ako nam se svidi, biti ćemo jedini kojima će pokazati. Došli, vidjeli, osvojili! On zadovoljan, mi zadovoljni. Još samo zadnji korak – vlasnici. Samo nas trebaju odobriti vlasnici. Koliko teško to može biti?Napokon smo došli korak do cilja! Samo jedan mali korak nas je dijelio od najteže stepenice do sada – do stana. Napokon smo pronašli stan koji nam je odgovarao u svakom pogledu, stanar koji izlazi je imao sve što nam treba, njemu je odgovaralo da uđemo ranije, nama je odgovaralo da ostavi kuhinju. Došli smo do njega preko preporuke i to je bila prva situacija da smo imali ikakve šanse za dobiti stan. Kako to ovdje inače biva, stanove smo obilazili nemilice, ni po čemu se ne ističući kao kandidati iz snova.

Već je sve išlo u smjeru o kojem nisam ni smjela razmišljati – ako u ova tri mjeseca ne nađemo stan, možemo ga automatski prestati tražiti.

Da, može se potrefiti da ‘ubodemo’ nešto za mjesec, dva, tri, ali isto tako, ovo bauljanje od stana do stana može potrajati u nedogled. A nekako me ne privlači živjeti na ulici – u nedogled. Jer tu negdje opcije staju.

Vlasnici su, ispostavilo se, stari par koji ima oh, samo oko tridesetak nekretnina po Kölnu i okolici. Ne vole komplicirati, zato i jesu sve prepustili (uskoro bivšem) stanaru. On nam je čak i ugovor pripremio, sve je više-manje riješeno. Dolazimo na razgovor u četvrtak, kroz šalu nam daje savjet da ‘pripremimo par njemačkih riječi da budemo simpa’. Čekamo četvrtak kao ozebli sunce, još samo u srijedu moramo ispuniti papirologiju i napisati si šalabahter na njemačkom. Pa nismo mi veslo sisali! I srijeda je tu, već smo malo pod stresom, ali ok. Taman kad gospon Muž dođe s posla, sve ćemo pripremiti.

Srijeda je, ponavljam. 10 do 4. Sjedim u školi jezika i čekam da Morana završi s igraonicom. Zvoni mi mobitel. Javljam se i čujem gospon Muža kako galami u panici da mu je upravo stanar javio ‘da će malo kasniti’. Wtf?! … Kako misliš kasniti, pa razgovor je sutra? On je pobrkao datume!!! Razgovor je DANAS i vlasnici su VEĆ TAMO.

Idućih sat i pol mi je prošao u izmaglici mučnine i samosažaljenja. Vozili smo manijakalno, ispunjavali papire u autu dok sam paralelno hranila dijete, otišla sam nepočešljana u vesti u kojoj se valjam po kauču, a o prvom dojmu neću ni pričati. Doslovno smo utrčali u stan i susreli se s neugodnom tišinom. Dvoje krutih starih Njemaca, koji malo pričaju i još manje znaš što misle. Sjedila sam tamo kao gljiva i samo razmišljala ‘reci nešto, reci nešto, reeeeci faking NEŠTO’ i nisam rekla ništa. Totalna blokada. Gospodin muž se još i držao nekako. Morana se pokupila u dječju sobu tako da nismo mogli računati na njen šarm. Zahvalili su se. Rekli da će razmisliti. Pokupili se i otišli. U agoniji smo pogledali u stanara koji je rekao ‘Nemam pojma kako je ovo prošlo. Ne mogu opće procijeniti što oni misle. Oni su vam tipični bogati Nijemci – ne biste nikada po njima rekli da imaju novaca, ali imaju ga puno, jako ga paze i nikad ne kažu što misle.’

Na putu kući oboje smo šutjeli. Kao da smo bili u ratu, a ne na kratkom intervjuu za stan. Iako ne znam kvalificira li se nešto kao ‘intervju’ ako ne kažeš skoro ništa?

Činjenica je da se nikada nismo osjećali ovako pokislo. Radi se o toj čudnoj kombinaciji osjećaja da nisi dovoljno dobar, samo zato što si stranac, i standardne blokade pod pritiskom. A blokade su nešto u čemu sam ja jako dobra. Doktorirala sam ‘blokade’ na ispitima – nema toga iz čega se ne mogu izvući dobrim laprdanjem. Ali pogodite što? Ne možeš se izvući ako ne govoriš. Smiješni smo sami sebi kako se brzo prebacimo u borbu za opstanak – nakon što smo se oporavili od prvog šoka, već sat poslije smo imali razrađen spisak za tri iduće opcije. Možemo i ovdje i tamo, a pokušat se isplati i ovdje. Tko zna gdje ćemo završiti?! 😉

p.s. – Stan je ipak naš.

Nemamo pojma što je presudilo, ali što god bilo, neka je! Dajte nam još par tjedana pa ćemo priču polako uobličiti u ‘došli smo i RASTURILI intervju, starci nas molili da uzmemo baš njihov stan!’, ali sada, dok su sjećanja još svježa, odoh vidjet što mi treba iz trgovine s namještajem, a na putu natrag ću zapalit svijeću u katedrali – da se ne moramo više seliti godinama, zlunetrebalo! #misusovo, valjda ima neka štela kad se moliš u tolikoj crkvi! 

Naravno, sad kada smo konačno dobili stan (Ha! Dobili! Kao da je džabe, jelte!), isti je trebalo i opremiti. Zanima vas nastavak sage o traženju stana iliti popularne trilogije Gospodar ključeva od stana? Idući korak prema propasti možete pronaći točno ovdje!)

O autorici: 

Zovem se Maja Marić, službeno sam profesor hrvatskog jezika i novinar, neslužbeno mama i expat, a u potajno u sebi prikriveni tetovirani alternativac. Kako živim 'u glavi' oduvijek, pisanje je bilo moj ventil u kojem imam potpunu slobodu reći sve što mi je na umu. Radilo se o labirintima obične svakodnevice ili kompleksnim društvenim kretanjima. Sve što vas zanima o meni, možete saznati u mojim tekstovima na blogu. Naravno, za one 'koji žele znati više', uvijek su tu i sveprisutni Instagram i Facebook page.