Neku večer smo se svađali kako se ne sjećam da smo se godinama posvađali. Bilo je posebno komično jer je bilo oko jedan ujutro, Morana je spavala, tako da smo se mi derali jedno na drugo – šapćući. I trajalo je to neko vrijeme, gdje smo ušutkavali jedno drugo, na prstima demonstrativno išli iz sobe u sobu, gledali se bijesno u oči iako se zapravo nismo vidjeli jer smo bili u mraku. I kad je prošlo najgore, na trenutak mi je došlo da vrištim od smijeha.
Što je to točno bilo i u što smo se to pretvorili? Ali to je ono što vam učini život. A pogotovo što vam učini taj isti život s djecom.
Mene ja na smijeh nagnula i pomisao na to koliko je moj sadašnji život daleko od one tinejdžerske zamisli o ‘velikoj ljubavi’. Ili, točnije, nije daleko od prvenstvene zamisli koliko zapravo zamisao o ‘velikoj ljubavi’ ne ide u detalje. Ne gleda predaleko u budućnost i nema zapravo predodžbu o tome kamo idemo i kako bi to moglo izgledati.
Svi mi smo odrasli s idejom o idealnom početku ljubavne veze, velikoj ljubavi koja se kruni još većim (čitaj: skupljim) vjenčanjem i cvjetanjem ruža koje dolazi poslije. Ne znamo kako one cvjetaju ni iz čega, ali nema veze. Generalno znamo što NE želimo i što si NEĆEMO dopustiti u braku (za to imamo primjere svuda oko sebe), ali zaključujemo kako ‘prava ljubav ionako sve pobjeđuje’ pa se ni ne trebamo previše živcirati. Sve je dobro što se dobro svrši, ako nije dobro, nije kraj i ostale pričice za malu djecu.
Ali ja, evo, sjedim ovdje i seciram svoj brak, brakove mojih prijateljica, dugogodišnje veze i partnerstva i mogu vam reći samo jedno: Tolstoj je samo djelomično bio u pravu. Da, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način. Ali meni se čini da, u današnje doba, svaka sretna obitelj traži svoj recept za sreću. Jer sreća je zapravo toliko neodređen pojam, stanje koje je samo povremeno, da nije moguće staviti univerzalne smjernice za različite ljude.
Kada se zaljubimo, svijet je ružičasto mjesto. Mjesto puno držanja za ruke, dugonoćnih razgovora, planiranja neizvjesne budućnosti i lebdenje na oblacima.
‘Velika ljubav’ ne zna kako se nositi s računima, selidbama, dječjim želučanim virozama, neplaniranim trudnoćama, obiteljskim dijagnozama, dužim radnim vremenom i minusom na računu. ‘Velika ljubav’ ne razmišlja o trenucima u kojima ne želite voditi nikakve razgovore, a kamoli dugonoćne, u kojima niste zadovoljni sobom, a onda ni ičim oko vas, u kojima vam fali bliskosti, a ljutnja vam ne da da učinite prvi korak. ‘Velika ljubav’ nema pojma o braku.
Ali tu nastupa prava ljubav. Ona koja se gradi godinama. Ona koja se više ne temelji samo na njegovim sexy nadlakticama i šarmantnom osmjehu. To je ona ljubav koja proizlazi iz svake minute koju ste proveli zajedno, iz svakog teškog razdoblja koje ste preživjeli. To je ona ljubav koja je svjesna toga da ima i zgodnijih i pametnijih, a hvala bogu i mršavijih – ali vi birate jedno drugo iz dana u dan. Jer ‘velika ljubav’ sve mjeri po vanjskim faktorima. ‘Velika ljubav’ traži instagram-život, da budem banalna. Ali ova druga, ova koja je prava, živi po osjećaju, a ne po zadanim gabaritima.
Samo vi znate s kim ste sretni i koji život je za vas najbolja verzija koju možete dobiti.
I nema to puno veze s namještenim romantičnim fotosešnima u Pragu, ali ima puno više s ugodnim čitanjem knjige u pidžami, pod dekicom s nekim tko gleda tv. I zato je vrlo važno na vrijeme shvatiti da prave ljubavi nisu ni filmske, a još manje univerzalne. Možda mogu tako djelovati na početku, ali to im nije prava svrha. Prave ljubavi trebale bi davati osjećaj da niti tiho svađanje u mraku nije velika stvar – samo trenutna eksplozija koja već sutra postaje anegdota. Ona životna.
I zato svaki put uživam vidjeti svoje prijatelje kako ulaze u taj stagnacijski dio života. Ovaj u kojem je sada većina – kada imaju malenu dječicu i povlače se u toplinu svojih domova. Kada su kave rjeđe, a izlasci gotovo nepostojeći. Kada je roštilj veliko događanje i svi su sretni što do 19h mogu doći kući. Jer iako njihov život, kao i moj, prvi puta izvana izgleda tiho, znam da se prava čarolija događa iza zatvorenih vrata.
Odrasli smo. I učimo kako pronaći svoj put.
Onaj gdje zapravo živimo kako nam odgovara, a ne kako mislimo da trebamo. I iako mnogi misle da se neke stvari mogu odglumiti, Tolstoj je ipak donekle bio u pravu – sve sretne obitelji sretne su na isti način barem kada ih pogledate izvana. Jer svi sjaje jednako. I zaista se nadam da moji prijatelji na meni vide ono što ja vidim na njima. I što me čini sretnom jer znam da su i oni – sretni.
U svojim malim običnim tako ne-filmskim i nimalo univerzalnim životima. U velikim ljubavima – ali ovaj puta bez navodnika. Jer ono što mlađi vi ne znaju je da nema veće ljubavi od one u kojoj svjesno odlučiš ponijeti sve terete života s onim koga voliš. I on isto učini za tebe.
A kad smo kod filmova, jedini koji mi uvijek i zauvijek padne napamet kao najbolji film o velikoj pravoj ljubavi je dobri stari The Story of Us (1999.). Pa sada kada smo završili sa svim nastavcima Home Alone i dva puta pogledali Love Actually, toplo vam preporučam ovo ponavljanje gradiva. Siječanj, ali i život, će biti toliko topliji. Obećavam.
Izvorni tekst pročitajte ovdje.
O autorici:
Zovem se Maja Marić, službeno sam profesor hrvatskog jezika i novinar, neslužbeno mama i expat, a u potajno u sebi prikriveni tetovirani alternativac. Kako živim 'u glavi' oduvijek, pisanje je bilo moj ventil u kojem imam potpunu slobodu reći sve što mi je na umu. Radilo se o labirintima obične svakodnevice ili kompleksnim društvenim kretanjima. Sve što vas zanima o meni, možete saznati u mojim tekstovima na blogu. Naravno, za one 'koji žele znati više', uvijek su tu i sveprisutni Instagram i Facebook page.