Mi smo to jutro dolazili iz vikendice prema Zagrebu, nakon što smo osjetili prvi potres, a drugi smo dočekali u autu na autoputu. Pičili smo tom cestom prema zapadu grada kao da nas goni Godzilla, a u isto vrijeme je preko telefona bilo nestvarno čuti vrištanje ostatka obitelji 'aaaa evo ga opet aaaaaa', kada je drugi put zatreslo.
Ulazili smo u grad, prolazili Alejom Bologne, a kolona auta išla je u drugom smjeru, bježali su kao u filmu... Mi smo valjda jedini išli prema centru, moje je osobno iskustvo tog 'potresnog' jutra. Nije kao iz nekog hororca, ali je moje.
Znala sam da nikome nije bilo lako tog dana i da ovakvih priča ima koliko i stanovnika Zagreba, što je preko 800.000, okolicu da i ne spominjem. Sljedeći korak bio je javiti se svojim prijateljima i poznanicima da mi prepričaju kako im je izgledao taj dan, a obratila sam se i ostalim sugrađanima u Facebook grupi 'Potres u Zagrebu - Svi mi u centru', i to s pitanjem 'Human of Zagreb, gdje si ti bio 22.3.2020.?'
POGLEDAJTE VIDEO:
Jesi li bio van Zagreba, u gradu? Jesi li bio budan, šetao psa, kuhao si kavu, spavao dok je treslo ili prespavao potres? Možda si taman bio na WC-u? Jesi li izašao van nakon prvog podrhtavanja ili ostao u stanu/kući jer nisi tako strašljiv? Što si uspio uzeti sa sobom istrčavajući van? Jesi li se skrivao po vani do navečer i kada si iduće uspio zaspati? Kako si smirio sebe, a kako ostale ukućane, djecu? Jesi li napravio nešto neuobičajeno što ćeš prepričavati unucima, osim što je situacija sama po sebi izvanredna i neuobičajena? Kako bi danas, s odmakom od više od mjesec dana ukratko sumirao doživljaje iz tog dana?, postavila sam im pregršt pitanja, realno ne očekujući da će htjeti ponovno 'soliti rane'.
Tek s nekim vremenskim odmakom vidim da ovakva vrsta 'emotivne terapije' nekim Zagrepčanima treba jer mi ih se javio popriličan broj. Čini se kako im je prijeko potrebno da imaju kome prepričati u svoje strahove i impresije tog jutra, pošto se pred obitelji i djecom 'prave' snažni. I tako su, više od mjesec dana poslije, ljudi počeli otvarati jedni drugima dušu, otvorena je i nova grupa na FB-u, isključivo za svjedočanstva građana, a mi ćemo, uz njihovu dozvolu, njih nekoliko dnevno prenositi vama.
Gledajte na to kao na jednu veliku grupnu terapiju koja vas ne košta ništa, nešto što ćemo kao pisanu riječ ostaviti i sljedećim generacijama i javite nam se sa svojim iskustvima (u komentarima ispod ovog članka, na mail adresu reporter@24sata.hr ili na 099/224-2424 za WhatsApp, Viber, MMS, SMS).
Karla V. s Črnomerca
Karla je na dan potresa, kako kaže, blaženo spavala u krevetu, no odjednom ju je probudio najjezovitiji zvuk koji je čula u životu.
- Kada sam otvorila oči i vidjela sobu koja se miče lijevo desno, prva pomisao bila mi je 'To je to, gotovi smo'. Mislila sam da je doslovno došla apokalipsa. Za dvije stotinke sam hodnikom odletjela u sinovu sobu i bacila se na njega. On je spavao i nije ništa osjetio, a ja sam do tada shvatila da nije invazija vanzemaljaca nego običan potres. On me samo sneno pogledao i pitao 'kaj je bilo?' - prepričava nam Karla.
Prisjeća se kako je nakon drugog potresa počela spremati torbu i rekla 'ovo nije za za*ebanciju, odoh ja', ali je ubrzo shvatila da nema kamo otići, osim na ulici stajati s ostalima. Zato se zatvorila u dječju sobu i tamo provela sljedećih nekoliko desetaka sati.
- Nakon svega sam slala poruke ljudima da ih volim više od samoga života, klela se da ću ako ovo preživimo slušati samo gospel, a ne gangstere i stvorila sam takvo strahopoštovanje prema prirodi kao nikada. I nakon ovoliko vremena, ako mi pored kuće prolazi glasniji auto, hvatam se za zidove. Nešto najjezovitije što sam prošla u životu, a vidjela sam svašta - kazala nam je Karla.
Alan Čaplar iz centra
- Trajalo je strahovito dugo, bio sam siguran da ću poginuti. Vikao sam glasno kćerima da se sklone pod nosivi zid. Još dok se ljuljalo digao sam pogled, u krevetu nema moje žene, ne čujem je, ne vidim, gdje je. Kad sam par trenutaka poslije pod štokom nosivog zida ugledao ženu i obje kćeri, u isti čas ispunila me istodobno smirujuća i strašna pomisao: žive su i sve je u redu - prisjeća se Alan kako je zid iznad njih popucao, kako je sve bilo razbacano, a žbuka je bila posvuda.
- Pamtim i pogled niz Boškovićevu ulicu, cigle, šuplji krov na susjednoj zgradi, dimnjake na ulici, razbijene aute, užasnute ljude, neki čudni miris prašine u zraku... Te slike danima poslije vraćaju mi se pred oči, koliko god se trudim ostaviti ih iza sebe - kaže Alan.