Kod imperijalizma vrijeme nakon pobjede ili poraza je tek zastoj za pripremu novih osvajanja. Takva situacija je ostala i na ovim našim prostorima iako srpski hegemonizam nije pobijedio – ali nije ni izgubio. Teritorijalno se on nakon prelaska Save i Dunava 1918. godine – u ratovima 1990.-tih po prvi put proširio i preko Drine. Srpski nacionalisti, što javno što prikriveno, njeguju aspiracije na daljnja širenja, pa se i tu čeka nova prilika. Poruka iz Bijeljine, kako granice nisu trajna kategorija, ne doprinosi miru na ovim prostorima. Još samo čekamo da kažu kako ih misle promijeniti i što će im poslužiti kao povod. Neki koji i ne pripadaju tom civilizacijskom krugu bi im se pridružili za neke privilegije i ostvarenje svojih ambicija. Sjetimo se tko je bio glavni sponzor i zagovornik Kneževine, a nakon toga i Kraljevine Srbije, a nije Rusija. Kada bi Rusija pobijedila, male su, skoro nikakve šanse za opstanak EU. Nakon toga, uz pomoć „majčice Rusije“ bez sumnje bi se rasplamsale velikosrpske ideje i evo nam ponovo rata i s njima, pa na sve strane i novih patnji.