Zagrepčanka: Bio je beba bez obitelji, sad je moj afrički sin

Abraham Salimon Are (17) rodio se u Zagrebu, gdje živi s udomiteljicom, koja ga je prihvatila uz puno ljubavi. Za njega ona je jedina mama koju poznaje. Zejna i Abi, kako ga od milja zove, upoznali su se 2005. godine, kad je još bio dječak s neizvjesnom sudbinom. Otac i majka su mu umrli, a on kao Nigerijac, iako se rodio u Zagrebu, nije imao nikakva prava i za državu je bio stranac. Zejna je kroz dnevni list 24sata pokušala stupiti u kontakt s rodbinom malenog dječaka. Kako je svemir spojio njega i udomiteljicu Zejnu, koju smo za tu prigodu radi zaštite identiteta nazvali Ana, scenarij je vrijedan holivudskih zapleta.

POGLEDAJTE VIDEO VIJESTI:

Pokretanje videa...

01:16

Video: Pixsell/Matija Habljak

- Abija sam upoznala 2005. godine. Na zagrebačkom Hreliću sam prodavala neke sitnice, a isto je radio i muškarac koji je stajao uz mene. Sa sobom je vodio sitnoga kržljavog dječaka, prema kojem je bio prilično grub i tukao ga je, pa sam se sažalila nad djetetom. Muškarac je rekao da se zove Mike i da sutradan mora na put, a nema kamo s djetetom.

Napola u šali rekla sam da ću ja pričuvati malenog Abija, a osupnula sam se kad je pristao. Doslovno mi je na Hreliću dao dječaka u ruke i ostavio broj mobitela te uzeo moj broj i rekao da će se javiti za koji dan kad se vrati s puta – prisjetila se Zejna Herak (56), koju su doma čekali suprug i tri sina.

Abi je bez pogovora krenuo s njom, a ona je razmišljala kako će mu priuštiti makar nekoliko dana radosti i osjećaja obiteljskog života, jer bilo je očito da su dječak i njegov otac živjeli vrlo skromno. Abi je imao jedva 12 kilograma i bio je prilično sitan za svoju dob. Nekoliko dana protegnulo se na nekoliko mjeseci, tijekom kojih je otac dolazio i odlazio. Otkrilo se da mu ime nije Mike nego Olayemi Salimon Are. Dječakova majka je ranije preminula pa su njih dvojica ostali sami. Zejna je Abija prigrlila punim srcem i među njima se stvorila neraskidiva veza.

Otac se nije vraćao, ubrzo je i preminuo

Zejna je mislila da će se otac ubrzo pojaviti i odvesti dječaka, no vrijeme je prolazilo, a on je odgađao preuzeti ga.

- Nakon godinu dana pitala sam ga dokle više misli tako odlaziti i što planira s djetetom. Kazao mi je da neka od suda tražim dijete, a on će potpisati da ga se odriče u moju korist. Dotad smo se Abi i ja jako zbližili i on je postao član moje obitelji, pa mi ta ideja nije bila odbojna. Dapače. Uputila sam se nadležnom centru za socijalnu skrb, no kako Abi nije imao hrvatsko državljanstvo, jedino što su mogli učiniti je proglasiti me udomiteljicom. U međuvremenu je i otac preminuo, a Hrvatska je preko nigerijskog veleposlanstva u Budimpešti pokušala pronaći dječakove srodnike te predati tijela pokojnika da ih prevezu u Nigeriju – nastavlja Zejna.

No kad je iz Nigerije stigao negativan odgovor da ne žele ni tijela ni dijete, podignula je kredit kako bi Abijeve roditelje pokopala na groblju Markovo polje, kamo su preselili njihove posmrtne ostatke. Nadala se da će mališana ipak prigrliti njegova biološka rodbina jer je smatrala da bi mu bilo lakše odrastati u sredini bližoj njegovim korijenima, no ta je misao s vremenom izblijedila. Dječak je ostao kod nje, iako hrvatsko državljanstvo do danas nije riješeno. Čak je, tvrdi, predala zahtjev za posvojenje, ali odgovor nikad nije stigao.

- Ja sam strani državljanin s privremenim boravkom, koji svako toliko produljujemo. Mojoj mami su objasnili da bih trebao posebnog skrbnika i niz procedura da dobijem državljanstvo, pa sam odlučio da ću se time pozabaviti sam čim napunim 18 godina, za dva mjeseca – govori Abi.

Iz djetinjstva se gotovo ničeg ne sjeća niti to želi jer, kaže, za njega je život počeo tek kad je stigao mami Zejni. U Nigeriji nikad nije bio niti planira ići iako ima njihovo državljanstvo. Nikad mu ništa nije nedostajalo, a uzajamna ljubav pomaže im da zajednički prebrode sve nevolje.

- Puno puta su mi i rodbina i prijatelji govorili da što mi to sve treba, da imam troje svoje djece, no ja danas Abija ne bih dala ni za što. Rodila sam troje, a njega sam othranila kao da mi je rođeni sin i za mene će on uvijek biti onaj mali dječak s Hrelića – nastavila je Zejna.

Život i budućnost vidi u Hrvatskoj

Zbog problema s državljanstvom Abi je u osnovnu školu krenuo tek s osam godina.

– Sad idem u drugi razred srednje ugostiteljske škole. Planovi za budućnost? Imam ih jako puno. Planiram upisati fakultet, a od lani sam MMA borac. Prije toga sam se bavio boksom, ali u ovaj sport sam se zaljubio. Svaki dan imam treninge i jako je naporno, ali uživam u tome. Tko zna, možda ću jednog dana ući u UFC, no svakako želim ostati u Hrvatskoj – nabraja Abi i uzbuđeno nam pokazuje videosnimke svoje prve borbe. Zejna lomi ruke i govori kako uopće ne želi vidjeti ništa od toga.

- Cijeli život te čuvam kao pahuljicu na dlanu, a da mirno sjedim i gledam kako te netko tuče pred mojim očima, to ne bih mogla podnijeti. Došla bih na borbu jedino s Hitnom – govori mu prijekorno. Kaže kako joj odgoj i odrastanje dječaka nisu teško padali sve do ulaska u pubertet.

- Tek su tad počele prave brige. Zato što je crn, uvijek sam se bojala da ga netko ne napadne. Dok je bio mlađi, to nije razumio, ali sad je svjestan o čemu govorim. Ponosna sam na njega jer je dobro ispao i stvarno je dijete kakvom se svaki roditelj može samo nadati – kazala je. Abi dodaje kako ima brojne prijatelje i veliko društvo te da nikad u Hrvatskoj nije imao neugodnosti zbog boje kože.

- Više su me svi držali kao maskotu nego da bi mi rekli nešto ružno – smije se on.

Djevojku još nema jer kaže da nije naišla ona prava, no život i budućnost svakako vidi u Hrvatskoj. Zejnini sinovi su zaposleni i imaju svoju djecu, pa je baka četvero unučadi. Abi je na korak do samostalnosti, no budućnost vidi uz mamu Zejnu.