‘Vojnici bi govorili: ne bojte se, nema straha, naš doc je tu...’

Držali smo položaj na Svilaji, gdje je već godinu i pol dana bilo mirno, bez ikakvih djelovanja. Nismo znali da se sprema Oluja i nekoliko dana ranije pitao sam zapovjednika da me na nekoliko dana pusti kući na odmor. Čim sam stigao, došao je poziv da se vratim. U postrojbi me je dočekao brifing sa svim zapovjednicima i nama medicinarima, započinje svoju ratnu priču Siniša Lukačević (53). U Domovinski rat krenuo je kao pripadnik saniteta u 141. brigadi, a u Oluju kao pripadnik 6. domobranske pukovnije.

Četnici u Unproforovoj bazi

- Bili smo napeti, nervozni, ali i jako motivirani. Naš zapovjednik Martin Nizić vodio je taktičku grupu u smjeru Konjske glave, uzvisine na kojoj su bili smješteni pripadnici Unprofora. Izdaleka se sve činilo u redu, na vrhu brda vijorila je Unproforova zastava, sve je bilo mirno. Ipak, kad je Martin situaciju promotrio dalekozorom, vidio je četnike u Unproforovoj bazi - prisjeća se Lukačević. 

Obavijestili su zapovjedništvo i zvali teško topništvo, ali je problem bio što su i pripadnici njegove postrojbe bili preblizu. Naše snage, kaže Lukačević, tukle su s topništvom, ali neuspješno. Martin je zaključio kako se mora pronaći drugo rješenje.

- On i ja otišli smo u izviđanje, zaobišli četnike s boka i promotrili neprijatelja. Imali su utvrđen položaj, minobacače, teške mitraljeze... Vratili smo se i našli nekoliko ljudi koji su krenuli u akciju. Dvojica s RPG-ovima, ručnim bacačima, a ostali kao pješadijska potpora - prisjeća se Lukačević. 

Prošlo je gotovo pola sata otkako su krenuli, no ništa se nije događalo. Siniša je sa zapovjednikom Martinom otišao vidjeti što se događa
- Kad smo stigli iza neprijatelja, čuli smo strašan lom, vidjeli bljesak i eksplozija me bacila na tlo. Bili su to naši koji su točno u tom trenutku ispalili RPG-ove. Odradili su to vrhunski, neprijatelj se razbježao, a mi smo preuzeli položaj. Zatekli smo unproforce koji su nam ispričali kako su ih Srbi zarobili i preuzeli od njih položaj tri dana ranije, što znači da su znali za Oluju - opisuje dojmove Siniša. Cijela ta epizoda odigravala se 5. kolovoza 1995., u trenucima kad je Knin već bio oslobođen. No Siniša i njegova ekipa morali su poravnati crtu. 

Cijeli rat proveo na prvoj crti bojišnice 

- Eto, imao sam tu (ne)sreću sudjelovati u jednom od rijetkih direktnih obračuna s neprijateljem u Oluji. A nesreću zato što nam je jedan vojnik u toj akciji poginuo, te smo imali i nekoliko ranjenih. Cijeli Domovinski rat proveo sam na prvoj crti bojišnice s mojim ljudima. Nisam bio sanitetlija koji je bio negdje u pozadini, kilometrima iza suboraca. Najveće komplimente davali su mi sami vojnici koji bi prije akcije govorili jedni drugima: ‘Ne bojte se, doc je s nama, nema straha’. Imali su zbog toga svu sigurnost ovoga svijeta kad bi kretali u akcije, iako je stvarnost bila drukčija i u onim uvjetima nije bilo lako pomagati ranjenicima - priznaje Siniša. 

Ističe da su to bili teški, neprohodni tereni, prepuni nagaznih mina. Njih se najviše bojao. Kao i većini, najsretniji mu je trenutak bio oslobođenje domovine.
- Malo mi je žao što pripadnici saniteta nisu u vojsci napredovali kao vojnici. Mnogi su djelatnici saniteta zaslužili puno veće činove, a nisu ih dobili - zaključio je Siniša Lukačević.