Sada kada svi počnu nabrajati Vukovar, Ovčaru,... i stavljati cijenu na žrtve. Drago moji, žrtva je žrtva i jednako je važna i vrijedna bez obizra na nacionalnost, vjeru, starost, spol i boju kože. Vrijeme je da se prihvati da su sve (apsolutno sve) strane u ratu činile zločine. Svi su ubijali i tuđe i svoje sa razlogom ili bez. Tisuće života je izgubljeno, milijuni ljudi su izgubili obitelji, rodbinu, prijatelje, poznanike. Mislim da nema čovjeka ovdje na balkanu da nije izgubio sebi dragu i poznatu osobu. Dok se jedni ponose ovim ratom, ne shvaćaju da se rada, bilo oblobodilačkog bilo okupatorskog treba sramiti. Zemlja koja je nastala na krvi nikad neće opstati jer je previše mržnje posijano. Koliko je samo ljudi osakačeno i uništeno? Na što su se ljudi spustili? Da ubijaju čovjeka s kojim s do jučer svaku večer pio kavu, imao zabave i zajedno išao na izlete? Sad će se javiti dežurni rvati koji će mi održati bukvicu i reći da je ono moje "bratstvo i jedinstvo" bilo umjetno i prisilno. E pa dragi moji, ne možeš čovjeka natjerati da voli ako on to stvarno ne voli, ali ga možeš natjerati da mrzi. I eto što nastane. U spomen na sve žrtve ove, ne znam kako bi to nazvala, generacije. Neka počivaju u miru svi tragično izgubljeni životi za jedno veliko ništa. A zločinci - teba ih kazniti dok ne bude prekasno.