Igor Hodonj, bivši nogometaš Osijeka, nakon stravične prometne nesreće tri je mjeseca bio u komi i još dva u budnoj komi. Liječnici su prvo rekli da se neće probuditi, a kad se probudio da neće hodati. Sve je nadjačao...
BORBA HRVATSKOG NOGOMETAŠA
'Gledao sam u mamu i tatu, ali nisam se mogao sjetiti tko su'
Ležao sam priključen na aparate, u totalnoj komi, gotovo tri mjeseca. Tad su liječnici mojim roditeljima rekli da počnu razmišljati o tome koliko dugo me još žele držati na aparatima. Rekli su im da nema puno nade da ću se probuditi. Moje tijelo, izmučeno brojnim teškim ozljedama, ubrzano je propadalo. Imao sam 90 kilograma kad sam nastradao, a postao sam sjena od 48 kilograma. Ne znam čemu ili kome točno moram zahvaliti za svoj novi život, no, eto, unatoč lošim prognozama ipak sam ga dobio i sad slavim dva rođendana, smiješeći se govori 39-godišnji Osječanin Igor Hodonj, dugogodišnji profesionalni nogometaš, koji je u svojoj zavidnoj sportskoj karijeri igrao za nekoliko velikih hrvatskih prvoligaša i imao više od 200 nastupa u HNL-u. Karijeru mu je prekinula teška prometna nesreća u Sisku.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
00:55
- Bilo je to u svibnju 2012. godine. Vratio sam se iz Japana i s Cipra, gdje sam igrao godinu dana, i dobio angažman u Segesti iz Siska. Nakon treninga prijatelj s kojim sam trenirao zvao je na piće. Sjeli sm u automobil koji je vozila njegova djevojka. Neko vrijeme smo se vozili, a onda se više ničeg ne sjećam. Rekli su mi da je vozila brzo, da je bila pod utjecajem alkohola. Ušla je prebrzo u zavoj, autom smo kupili znakove i drveće uz cestu i završili na krovu. Ja sam bio suvozač. Njima dvoma nije bilo ništa, a ja sam pretrpio mnoge ozljede. Slomljen kuk, zdjelica zarotirana, smrskana ruka i koljeno, polomljena rebra koja su završila u plućima i, što je bilo kobno, jak udarac u glavu, od kojeg sam odmah pao u komu. Iz te kome nisam se budio tri mjeseca, a iduća dva mjeseca bio sam u budnoj komi i imao sam amneziju. Iz bolnice u Sisku premješten sam u Osijek, a onda u Krapinske toplice - prepričava Igor taj kobni dan i mukotrpne mjesece koji su uslijedili, a koji su bili najteži u životu za njegove roditelje Gašpara i Mariju. Oni su se brinuli o sinu koji je ležao u bolnici. Unajmili su i stan u Sisku kako bi ga mogli posjećivati svaki dan.
- Kad sam se probudio iz kome, pored mene su bili roditelji i sestre. Nisam ih prepoznao. Nisam nikog prepoznavao i to me uplašilo. Liječnici su rekli da je to privremena amnezija. Nisam znao ni zašto sam u bolnici, pa su mi rekli što se dogodilo. Ničeg se toga ne sjećam. Sjećanja su se počela pojavljivati tek tjednima i mjesecima kasnije. Onda sam počeo prepoznavati ljude. Ni govoriti više nisam znao, a ni hodati. Osjećao sam se kao ponovno rođen. Mama se upravo tako i brinula o meni, kao o djetetu. Učila me govoriti, hodati, jesti, ići na toalet. Imao sam osjećaj da sve to znam, ali ništa nisam uspijevao učiniti. Želim joj nešto reći, a ono što izgovorim ništa ne znači, nitko ne razumije. Nisam joj mogao ni napisati jer mi je desna ruka uništena, a lijevom nisam znao pisati. Bio sam dešnjak, a sad sam ljevak - priča Igor, koji je godinu dana nakon nesreće bio u invalidskim kolicima.
Najteže mu je bilo, kaže, kad su mu rekli da više nikad neće moći igrati nogomet te da će i ponovno hodanje biti izazov koji će teško savladati.
- Bez nogometa zapravo nemam život i odlučio sam da to ipak neće biti tako kako oni kažu i da ću dati sve od sebe da se vratim na teren - dodaje.
Igor danas samostalno hoda, obavlja sve svakodnevne rutinske poslove. U desnoj ruci ima šipku, pa je ne može do kraja ispraviti. Kuk ima ograničene kretnje. Govor je posve savladao iako neke riječi još teže izgovara. Još redovito ide na fizikalne terapije u Bizovac, a počeo je samostalno i trenirati.
Danas mi je jasno da je moja tadašnja fizička sprema uvelike pomogla da preživim tu nesreću. Vjerujem da ću, ako je vratim, moći ponovno potrčati na terenu jer mi je želja odigrati svoju oproštajnu utakmicu, uvjeren je Igor Hodonj u svoje sposobnosti.
Odšteta od osiguranja Igoru će sada biti jedino primanje
Volim dobar, kvalitetan nogomet. Zato ni za koga ne navijam. Neki moji dečki s terena još igraju i drago mi je kad ih vidim. Mnogi me i zovu da dođem k njima pa se i privatno družimo i to mi puno znači, govori Igor koji je odnedavno dobio i svoju konačnu mirovinu, odštetu od osiguranja u iznosu od 2000 kuna, koja će mu biti jedino mjesečno primanje.
Podrška me hrabrila da idem preko limita
Neizmjerno sam zahvalan prijateljima, suigračima, ljudima iz nogometa koji su se zauzeli za mene tih mjeseci i organizirali humanitarne utakmice. Da nije bilo njihove pomoći tko zna gdje bih završio. Puno mi je značila ta podrška i psihički. Moj trener i menadžer Boro Ivković doveo mi je čak i tamburaše pod prozor u bolnicu. Ćiro Blažević me gurao preko nogometnog terena u kolicima kako bismo zajedno zahvalili svima koji su pomagali. Sve mi je to puno značilo i hrabrilo me u odluci da idem preko svojih granica u oporavku, kaže Igor.
Proglašen je za najboljeg igrača 2002. godine
Iako ne može više igrati, nogomet mu je i dalje strast. Ide na sve utakmice NK Osijeka, a druge redovno prati u televizijskim prijenosima. Najdraža mu je, kaže, 2002. godina, kad je igrao u vinkovačkoj Cibaliji i kad je igrao najbolji nogomet u karijeri. Tad je i proglašen najboljim igračem.
Vježbom još kani poboljšati hod i ravnotežu
Želim normalno hodati. Sad se još moram koncentrirati na hod jer ako se i malo opustim, počnem teturati i gubiti ravnotežu. Želim to poboljšati, objašnjava Igor koji je uplovio i u sigurnu ljubavnu luku sa svojom djevojkom Stelom.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
