Josip Manolić u svom svjedočenju pred Istražnim povjerenstvom samo je jednom spomenuo Franju Tuđmana. I nije ga spomenuo nitko drugi. Ispada da Tuđman nije znao ništa i nije bio odgovoran ni za što u državi
Mnogo se toga moglo čuti na današnjem svjedočenju Josipa Manolića pred saborskim Istražnim povjerenstvom za Agrokor.
Premda je sam Josip Manolić vjerojatno malo manje čuo, sa svojim slušnim aparatom dobivenim od hrvatskog zdravstvenog sustava.
Ali jedno ime se ipak rijetko moglo čuti. Ime onoga bez kojeg se u Hrvatskoj navodno ništa nije moglo događati, ali ipak ga nitko na današnjem svjedočenju nije želio spomenuti.
Ime Franje Tuđmana.
"Morate spustiti vaša pitanja s predsjednika i premijera na niže razine", upozorio je članove povjerenstva Josip Manolić, spomenuvši Tuđmana samo jednom, i to u objašnjenju zbog čega Ante Todorić nije postao prvi ministar poljoprivrede. Todorić je navodno želio zadržati velike kombinate, Tuđman je želio ostaviti male seljake kao biračku bazu.
Od Franje ni spomena
Ali u daljnjoj raspravi o tome kako je Agrokor dobivao firme, tko mu je pogodovao i kako, ime Franje Tuđmana nije nitko spominjao. Ni Manolić, a naročito ne HDZ-ovci iz povjerenstva.
Franjo Tuđman je bio "slon u prostoriji" kojeg nitko nije želio primijetiti.
Iako je Stipe Mesić na prošloj sjednici Istražnog povjerenstva poručio kako su "svi privatizacijski potezi morali biti amenovani u Uredu predsjednika", te da "bez vrha HDZ-a, bez predsjednika Tuđmana i kruga oko njega, nije mogla biti provedena velika privatizacija", danas je Tuđman bio pošteđen svega.
Mesić je ostao dosljedan svojoj politici detuđmanizacije. Manolić je ostao vjeran Tuđmanu, susjedu iz Nazorove.
Franjo nema veze ni sa čim
I tako smo došli do paradoksalne situacije: HDZ je inzistirao da istražno povjerenstvo krene od 1990. godine, od Mesića i Manolića, preko bivših ministara i šefova fondova za privatizaciju, a sve kako se ne bi došlo do Martine Dalić i Zdravka Marića, da bi u svemu tome pokušao poštedjeti Franju Tuđmana.
Prvi hrvatski predsjednik odjednom nije imao veze ni sa čim.
Za sve su bili krivi Mesić ili Manolić, a Manolić je danas za sve optuživao Franju Gregurića i Vladimira Šeksa.
Čak su i SDP-ovci obilazili oko Franje Tuđmana kao mačka oko vruće kaše. U spomenik se očito malo tko usudi dirnuti.
I time se zapravo mijenja cjelokupna povijest moderne Hrvatske.
Odjednom, Tuđman nije znao ništa i ni za što nije bio odgovoran. Osim, naravno, za samostalnost, suverenost, međunarodno priznanje, veličanstvenu ratnu pobjedu, Oltar domovine i NK Croatiju.
Krivi su udbaši
Sve ono loše događalo se, kazao je Manolić uz prešutnu podršku članova povjerenstva, zbog krivaca na nižim razinama. Nižim čak i od Vlade: dakle, neki birokrati, neki pomoćnici ministara, neki stranački službenici, neki tamo partijski protivnici.
Za Milijana Brkića, krivi su bili komunisti i udbaši.
Nitko nije želio reći ni tko je prekinuo predloženu vaučersku privatizaciju društvenog vlasništva iz ranih devedesetih, nakon čega se krenulo u stvaranje "200 obitelji".
Tko je s Ivicom Todorićem rezao 50 kilometara jegera? I čija je kćer dobila posao proizvodnje korneta za Todorićev Ledo?
Odjednom, shvaćamo da se u modernoj Hrvatskoj nešto ovako krupno ipak moglo događati bez znanja Franje Tuđmana. Da su niže razine radile što su god htjele, bez znanja osobe koja je kontrolira sve u državi: od medija, preko kulture, do nogometa.
Pitanje za Milijana Brkića
A i ono najslađe: kako se pored Franje Tuđmana moglo dogoditi da mu "komunisti i udbaši" vode Vladu i državu? To je, recimo, pitanje za Vasu Brkića.
Istražno povjerenstvo trebalo bi otkriti istinu o Agrokoru, ali kako će otkriti istinu o ulozi Franje Tuđmana u pretvorbi i privatizaciji? Mesić kaže da je Tuđman kriv za sve, Manolić kaže da Tuđman nije ništa znao.
HDZ se kloni Tuđmana, SDP oprezno obilazi oko Tuđmana, a Most pušta Tuđmana na miru.
Prema svemu tome, ispada da je Hrvatska izrasla oko i mimo Franje Tuđmana. Da on nije bio otac nego ukras domovine. Da je bio nekakav protokolarni predsjednik ispod čijeg se radara odvijala čitava drama s ustrojem države, podjelom nacionalnog bogatstva, s pretvorbom i privatizacijom, korupcijom i kriminalom.
To je bila obrana Franje Tuđmana potkraj njegova mandata kad ga je navodno bolest onesposobila za suvislo vođenje države. Ali ovdje se govori o ranim devedesetima.
I nitko, osim Mesića, ne govori o Tuđmanu.
Nova verzija povijesti
I tako, nakon više od desetljeća stvaranja kulta ličnosti predsjednika države koji je kontrolirao sve i bio zaslužan za sve, sad dobivamo novu verziju hrvatske povijesti: imamo predsjednika koji nije kriv ni za što.
Ni za tajkune, ni za ovakvu privatizaciju, ni za šefove svojih Vlada koje je, po Ustavu, sam postavljao, ni za šefove Fondova za privatizaciju koji su redom dolazili iz njegove stranke, pa čak ni za njegov HDZ koji je očito na terenu radio od ove države što je htio.
Naročito za državnu politiku koju je samo on krojio.
Zanimljiv je to skok u odnosu na Ivu Sanadera koji je, vidjeli smo to u svjedočenjima njegovih suradnika, bio kriv za sve i kontrolirao je sve.
Franji Tuđmanu dižu se spomenici. Ali ipak ne na Istražnom povjerenstvu za Agrokor.
