'Svojom je kamerom prenosio istinu o Domovinskom ratu...'

Na današnji dan, 10. kolovoza 1991. godine, hicem iz snajpera ubijen je HRT-ov snimatelj Gordan Lederer. Gordan Lederer je jedna od prvih i najpoznatijih žrtava srpske agresije na Hrvatsku. Imao je 34 godine. 

Kao ratni snimatelj kamerom je izvještavao za Hrvatsku televiziju o stradanjima i događajima u Domovinskome ratu sa svih bojišta. Snimao je događanja u Kruševu, Kijevu, Kninu, Lovincu, Pakracu, Vinkovcima i brojnim drugim gradovima, a novinarski zadatak na Baniji i u hrvatskome Pounju bio je, nažalost, njegov posljednji zadatak. Život je izgubio na radnom mjestu, na brdu Čukuru pokraj Hrvatske Kostajnice dok je snimao hrvatske branitelje u akciji tijekom srpskih napada na Pounje, piše HRT. 

Dan-dva prije toga s 1. gardijskom brigadom Tigrovi bio je u akciji na Šupljem kamenu. Zadaća Tigrova bila je štititi komunikaciju Hrvatska Dubica - Hrvatska Kostajnica.

'...prvi put sam se odvojio od vas...'

- Cijelo vrijeme Gordan je bio s nama. Nakon tih dana na Šupljem kamenu imali smo odmor u Hrvatskoj Kostajnici. Gordan je s pripadnicima Gavrana otišao snimati na neki drugi teren i predvečer smo, oko 17 sati, od Damira Tomljanovića Gavrana dobili dojavu da je došlo do pucnjave - prisjetio se svojedobno za 24sata tog tragičnoga kolovoškog dana Miroslav Vrčković, pripadnik 2. bojne, 3. satnije 1. gardijske brigade.

HEROJ SNIMATELJ 'Gordanov osmijeh vidim čak i danas, pamtit ću ga cijeli život'

Na vijest da je ranjen, u pomoć Ledereru krenulo je 15 suboraca, predvođenih generalom Tomom Medvedevom. 

- Nas šest krenulo je u izvlačenje dok su drugi ostali pokrivati nas. Gordan je bio teško ranjen u ruke, prsa, nogu, imao više rana od gelera i snajperskog metka. Previli smo mu sve rane, razgovarali s njim i govorili mu kako će biti sve OK. Bio je pri svijesti, sjetio se naših trenutaka na Šupljem kamenu i tad nam je rekao: ‘Evo, dečki, prvi put sam se razdvojio od vas i pogodilo me’ - ispričao nam je u razgovoru jednom prilikom  časnik 1. gardijske brigade Siniša Turkalj. Uz Lederera su bili pripadnici Gavrana Taqi i Paulić.

Tražili helikopter - nije stigao

Ranjenog Lederera dio je ekipe u šatorskom krilu prebacio do sanitetskih kola, a Medved i Turkalj su cijelo vrijeme izvlačenja pokrivali jedan drugoga.

- Transportirali bismo ga odmah sanitetom, no problem je bio u tome što učestali četnički napadi tu cestu nisu činili sigurnom. General Medved tražio je od JNA i generala Andrije Rašete da pošalje helikopter i kontrolira četničke napade kako bi se Lederer što brže prebacio na zagrebačko Rebro. No Rašeta nije dao ni helikopter ni garanciju te to što je Lederer preminuo leži isključivo na njemu i JNA - ispričao je Turkalj.

Iako u šoku zbog golemoga gubitka krvi, Gordan je bio pri svijesti. Junački Tigrovi zaustavili su mu krvarenje, sanirali rane, čak i intravenozno dali krv, no operaciju nisu mogli izvesti u sanitetu. Njegovi hrabri i požrtvovni suborci učinili su sve što su mogli.  Daljnja sanacija ozljeda i operacija zahtijevala je kontrolirane bolničke uvjete i kiruršku ekipu, među kojom je bila i njegova majka Vlasta. Ugledna anesteziologinja kroz 30 godina rada spasila je mnoge živote. Čekala je da spasi život i sinu jedincu. Nažalost, nije uspjela.

'Disali smo kao jedan'

- Kad smo shvatili da neće stići helikopter, oko 21 sat smo ga odlučili odvesti u Zagreb sanitetnim vozilom. Bio sam mu pratnja s policijskim Land Roverom da ga možemo obraniti od eventualnog napada.Vozio sam bez svjetala jer bi četnici uvijek zapucali čim bi vidjeli svjetla na vozilima. Transport je trajao sat i pol, no nisu nam odmah rekli je li još bio živ kad je stigao. Kasnije smo saznali da je preminuo - sa sjetom i tugom u glasu ispričao nam je svojevremeno Željko Herceg, bojnik u mirovini i pripadnik 2. bojne 3 satnije, jedinice za posebne namjene. Upravo on je dva dana prije Gordanove pogibije snimio njegove posljednje fotografije koje je, dva dana nakon smrti, predao njegovoj neutješnoj majci.

- Zajedno smo trenirali, družili se i veselili. Moj životni put krenuo je u jednom smjeru do zapovjednika 1. gardijske brigade, a Gordanov u snimateljske vode i izvještavanje s ratnih žarišta. Pamtim ga kao dobrog čovjeka, humanista, društvenog i simpatičnog. Imao je ugodan osmijeh kojeg jasno vidim i danas, a pamtit ću ga cijeli život - kazao je svojedobno general zbora Josip Lucić, ratni zapovjednik specijalne bojne Rakitje i 1. gardijske brigade Tigrovi.

- Svakog 10. kolovoza moja kći Petra i ja samo gledamo na sat i čekamo da taj dan prođe. Vrijeme ne liječi rane, čovjek samo vremenom nauči živjeti, kazala nam je prošle godine u razgovoru Ana Lederer, kojoj je Domovinski rat uzeo ljubav života i oca voljene kćeri.

Život i djelo Gordana Lederera

Gordan Lederer rođen je 21. travnja 1958- u Zagrebu. Diplomirao je studij filmskog i televizijskog snimanja 1989. godine na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu upisao je 1986. studij arheologije, a u Interuniverzitetskomu centru u Dubrovniku 1989. godine poslijediplomski studij Kulturna povijest istočnojadranske obale. Surađivao je kao fotoreporter i fotograf u dnevnim novinama, a od 1986. i u profesionalnoj filmskoj i televizijskoj produkciji.  

U suradnji s Mojmirom Koničem 1986. suautorski režira i snima kratkometražni animirano-eksperimentalni film 'Maybridge i comp.', koji je iste godine dobio ove nagrade: Prvomajsku nagrada Sveučilišta, nagradu Sedam sekretara SKOJA-a i nagradu ASIFA-e za najbolji debitantski film na 33. Festivalu jugoslavenskog dokumentarnog i kratkometražnog filma u Beogradu. Surađivao je na multimedijskim projektima Borisa Bakala (Stolpnik i 22 prizora smrti). Od 1986. do 1980. bio je asistent trik-snimatelja i snimatelj na dugometražnim animiranim filmovima Čudesna šuma i Čarobnjakov šešir, kojima je redatelj Mladen Blažeković.

Od 1988. godine član je Društva filmskih radnika. Godinu poslije, 1989., prihvaća stalni posao kamermana na Hrvatskoj televiziji, gdje je razvijao svoju kreativnu osobnost ne samo kao kamerman nego i snimatelj te scenarist i autor u brojnim i različitim projektima, među kojima izdvajamo dvogodišnju suradnju kamerom i perom (piše scenarij) s Draženom Šimićem. Zapaženi su 1989. i 1990. godine i njegovi autorski prilozi s temama iz arheologije i povijesti te putopisi: Bunja, Uskršnji običaji u Velikoj Hrvatskoj (oba u 1989.), Najstarije Topusko, Vodeničarstvo u Zagrebu, a vrlo plodne 1990. godine radi i intrigantan miniserijal: Agramer Historische Videozeitung – Posljednja počivališta starih purgera.

1990. godine surađuje kao snimatelj na dokumentarnome filmu Tunguska katastrofa redatelja Željka Belića, a godinu poslije, 1991., snimatelj je na iransko-iračkome ratištu te autor i snimatelj dokumentarnih filmova Zimski dan u plavsko-gusinjskoj kotlini i Knin bez komentara.

POGLEDAJTE VIDEO: