Svi kandidati napadaju HDZ, a samo HDZ napada Milanovića

Samo se HDZ bori protiv Zorana Milanovića. Svi drugi kandidati na predsjedničkim izborima bore se protiv HDZ-a. I ne samo protiv njihova kandidata Dragana Primorca.

Kandidatkinja Marija Selak Raspudić pozvala je ovoga vikenda glasače da na predsjedničkim izborima ne rasipaju glasove na kandidate koji, poput Dragana Primorca, nemaju izgleda za pobjedu u drugom krugu. 

Nego da glasaju za nju koja navodno ima šanse.

Čini se da su u prvom krugu svi protiv Primorca, samo kako bi se izborili za mogućnost da u drugom krugu budu protiv Milanovića. Ili da možda opet budu protiv HDZ-a?

Lider opozicije

Malo se kandidata - osim, naravno, Primorca - dosad javno izjasnilo protiv aktualnog predsjednika Republike, možda tek stidljivo i ako ih se izloži medijskom pritisku. Glavna okosnica ove pretkampanje jest kritika Vlade i HDZ-a, što je ujedno i osnovna nit vodilja kandidata za dužnost koju građani doživljavaju kao protutežu HDZ-ovoj vladi.

Dok HDZ vlada, predsjednik države preuzima ulogu lidera opozicije.

Zbog toga je Primorac osuđen na poraz, čak i ako uđe u drugi krug. Čak i ako i on krene kritizirati HDZ, kao što je pokušavao to natuknuti u kampanji kroz izjave da mu se "gade svi povezani s korupcijom" ili oni koji se "predstavljaju kao domoljubi, a žive u korupciji".

Ima li ravnoteže?

U prvom krugu, Milanović će imati stratešku prednost jer će svi njegovi protukandidati - osim jednog - napadati HDZ, umjesto da napadaju aktualnog predsjednika, pri čemu se upravo Milanović nudi kao već blagopostavljeni lider oporbe. Sve što oni rade, on je već napravio. A u drugom krugu, građani bi mogli birati između kandidata Vlade i kandidata oporbe, što je u posttuđmanovskom vremenu osiguravalo trijumf oporbenoj uzdanici, kakva god bila.

Mnogi se zaklinju u ravnotežu moći, čak i IDS čiji je predsjednik Dalibor Paus ovoga vikenda priznao da se u nekim stvarima ne slaže s Milanovićem, ali da nam je potrebna ravnoteža.

No je li to doista ravnoteža?

Selektivni napadi

Prvo, postavlja se pitanje s kojih pozicija Milanović kritizira Vladu i HDZ, kada to čini i s kojim argumentima? Recimo, na svoju (prvu) inauguraciju Milanović nije zvao tadašnjeg šefa oporbe Davora Bernardića, predsjednika SDP-a, već je prisegu položio pred HDZ-ovcima. Ubrzo nakon toga prkosno nas je uvjeravao kako "nećemo od njega čuti da HDZ naziva zločinačkom organizacijom". 

Napadao je ministre koji su njemu osobno stali na žulj ili ušli u njegov ustavni ili interesni sektor, dok je na političkoj sceni i u napadima na Plenkovića nastupao velikim dijelom s populističkih, suverenističkih, nacionalističkih, antivakserskih, antieuropskih, tuđmanističkih, nekad i otvoreno desničarskih pozicija.

I drugo, preko Milanovića HDZ se triput zaredom domogao Banskih dvora: prvi puta dok je vodio SDP na parlamentarnim izborima 2016. godine, drugi puta kad kao predsjednik Republike nije čak ni izašao na izbore i treći puta kad je aktivno sudjelovao na izborima kao premijerski kandidat SDP-a.

Čini se da Milanović nije baš osoba koja može kontrolirati ili pobijediti HDZ.

Da se i ne govori o njegovim potezima, izjavama, ispadima, skandalima, političkom nasljeđu...

Krivo naginjanje

Tražimo ravnotežu, a ne samo da često gledamo samovolju Plenkovića i HDZ-a, već se naginjemo na krivi bok.

Svi, dakle, u kampanji govore protiv HDZ-a (još malo pa će i Primorac krenuti tim putem), što nije samo taktika osvajanja mjesta koje vodi u drugi krug, već i strateško pozicioniranje kandidata za šefa države u odnosu na Vladu.

Ali tu poziciju Milanović je već zauzeo.

A kako stvari stoje, uskoro bi na tu poziciju mogao doći i dešperatni Primorac.

Kakav predsjednik?

Međutim, kandidati u kampanji moraju profilirati i vlastitu politiku za koju traže podršku birača: kakav predsjednik države nam treba u odnosu na njegove ovlasti, na ustavnu poziciju, na politički utjecaj koji ima na političkoj sceni, kao i na međunarodno pozicioniranje Hrvatske, te kako se taj predsjednik treba odnositi prema Vladi, s kojih kota će ju granatirati i kakvu protutežu će predstavljati.

Milanović je, na žalost mnogih od njih, obilježio gotovo sav ideološki teritorij, te svojom pojavom i nastupom zakrilio i zasjenio - pa i zastrašio - gotovo čitavu oporbu i pretvorio njezine čelnike i političare u svoje nedorasle sljedbenike.

Zbog toga im je lakše graditi predsjedničku kampanju na napadima na HDZ (kao i na migrante, strance, azilante...), nego na Zorana Milanovića.

Čini se da će taj zadatak prepustiti Primorcu.