Jedini je hrvatski hrvač sa zlatnom olimpijskom medaljom do koje je došao kao najmlađi član ekspedicije u Los Angelesu 1984. Zbog rata je morao iz Petrinje, a danas svaki dan vozi do Zagreba na posao
Švercao meso pa uzeo zlato na OI! 'Stan mi granatirali u ratu'
Imate fotografije sa sportskim legendama? Šaljite nam ih na sport24@24sata.hr, Viberom i WhatsAppom na 099/224-2424 ili na Facebook-stranicu facebook.com/24sataSport. Svaka fotografija objavljena u tiskanom izdanju bit će honorirana.
Otišao je na Olimpijske igre u Los Angeles 1984. godine kao najmlađi član reprezentacije bivše države, zadužili su ga da šverca suhomesnate proizvode po aerodromima, a vratio se kući kao heroj - sa zlatnom medaljom oko vrata.
Vlado Lisjak (57) vječno će biti upamćen kao prvi i zasad jedini hrvatski hrvač sa zlatom s najveće globalne sportske manifestacije. Šokirao je tadašnjega svjetskog prvaka, Finca Tapija Sipilu, tuširanjem nakon 57 sekundi, u kategoriji do 68 kilograma grčko-rimskim stilom. Iste je godine proglašen i za najboljega hrvatskog sportaša.
- Bilo je to jako veliko iznenađenje i za mene. Doduše, imao sam kontinuitet dobrih rezultata na velikim natjecanjima, bio sam treći na Svjetskom prvenstvu za juniore (do 18) i omladince (do 20 godina) pa i četvrti na seniorskom SP-u. Nitko se nije nadao da ću osvojiti olimpijsko zlato, ali pokazatelji su bili dobri da se nešto može ostvariti - kaže nam Lisjak, danas direktor hrvačke reprezentacije.
Da su carinici na losanđeleskom aerodromu primijetili što šverca, pitanje je bi li mogao ostati u Sjedinjenim Američkim Državama, a kamoli nastupiti na olimpijskom turniru.
- Kad god bismo putovali, nosili smo suhomesnate proizvode radi dopunske prehrane, da imamo kad zatreba. Pogotovo kad se ide na takva natjecanja u više sportova. Da, bilo je problema na aerodromu u LA-u, policajci su gledali što tko ima, ali ja sam ih zaobilazio. Bilo je to simpatično. Te smo nareske jeli svi u olimpijskoj misiji, a poslije smo uz njih i slavili moju medalju - kaže Lisjak, ponosni Petrinjac.
Kako se uopće odlučio baviti hrvanjem?
- Rodio sam se u kvartu gdje je bila hrvačka dvorana. Hrvači su bili broj 1 u gradu, sve se vrtjelo oko njih. Kao klinac često sam gledao njihove treninge i mečeve, liga bivše Jugoslavije bila je jaka. Dvorana je bila puna publike, bilo je to jako zanimljivo i lijepo gledati. Ostavilo je to na mene velik dojam i jedva sam čekao da i sam krenem u to - kaže Vlado, koji se učlanio u hrvački klub Gavrilović.
Doduše, nije to bio jedini sport kojim se bavio u mladosti.
- Do juniora sam paralelno bio u hrvanju i - nogometu. Igrao sam u Mladosti iz Petrinje, na "četvorci", desnom beku, bio sam fokusiran samo na obranu. Kad se više nije smjelo trenirati i natjecati u dva sporta, morao sam odlučiti i izabrao hrvanje. Tad nije bilo profesionalizma, nego je sve bilo amaterski, ali uvjeti su bili takvi da smo se mogli tim baviti. Iza nas je stajala mesna industrija Gavrilović i činio sam to iz ljubavi. Kasnije su dolazili rezultati.
Nakon Los Angelesa postao je zvijezda preko noći. Dospio je u žižu javnosti i medija, u rodnom gradu priredili su mu spektakularan doček pred 10.000 ljudi, ali polako su počinjali problemi.
- Otišao sam odlužiti vojni rok u JNA pa sam tu malo stagnirao. Imao sam i puno ozljeda. Početkom 1985. stradalo mi je koljeno, pa sam išao na jednu, drugu operaciju i oporavljao se. Čim sam se vratio, opet je to dobro krenulo i ostvario sam preduvjete da odem na Olimpijske igre u Seul u višoj kategoriji do 74 kilograma. Stjecajem okolnosti, nisam otišao, izabrali su Slovenca Franca Podleseka.
Posljednje godine njegove karijere obilježio je Domovinski rat, u kojem je osobito trpjela njegova Petrinja pa ju je morao napustiti i odselio je u Zagreb. Jedna od granata koja je pala na Petrinju oštetila mu je stan.
- Kad je Petrinja pala, prijavio sam se i do kraja 1991. godine bio sam na položajima. Nakon toga u Zagrebu sam, u sportskoj satniji, bio stacioniran s drugim sportašima radi mogućnosti treninga i agitiranja oko članstva u međunarodne institucije. U tome smo i uspjeli početkom 1992. godine, kad nas je priznala Međunarodna hrvačka federacija Fila. Jedva sam čekao da mogu početi nastupati za Hrvatsku, kao i svi drugi naši sportaši - kaže Lisjak.
Nakon oslobođenja Petrinje u akciji Oluja 1995. godine vratio se u rodni grad koji je pretrpio ogromnu štetu, ali Vlado nije posustajao i odlučio je ostati.
- Velike su bile emocije, jedva sam čekao vratiti se. Ubrzo potom sam se razočarao jer je sve bilo razrušeno i napušteno, ali nadao sam se da će se grad što prije oporaviti i krenuo sam sa životom. Prijašnji klupski kolege Srbi davno su bili iselili i nitko nije ostao, njih smo viđali na natjecanjima za vrijeme rata i okupacije, gdje su nastupali pod zastavom Jugoslavije. U gradu su ostali tek stariji ljudi.
A kakvo je stanje danas, gotovo 24 godine nakon što je Petrinja vraćena pod hrvatski stijeg?
- Jako sam razočaran, obnova napreduje jako sporo. Sve se manje Petrinjaca vratilo, većina ih je ostala tamo gdje su bili za vrijeme rata. Većina je kuća prazno, ljudi uglavnom dolaze prigodno, u vrijeme blagdana i nekih druženja. Došli su neki novi doseljenici, ali starih je Petrinjaca jako malo.
Nakon završetka aktivne karijere Lisjaka su angažirali u reprezentaciji, prvo kao trenera raznih dobnih kategorija u četiri mandata, a od 2009. godine i kao direktora. No kaže kako ga je najviše ispunjavala karijera na - strunjači.
- Tad sam ipak ovisio sam o sebi. Bilo je zanimljivo u početku i biti trener, i u ovom uredskom poslu, ali ništa se ne može mjeriti s vremenom kad sam bio natjecatelj - kaže Lisjak.
Hrvanje se puno promijenilo otkad je on osvajao medalje.
- Previše se pravila promijenilo i dopunilo, što je zasjenilo ljepotu tog sporta. Šteta jer ona nisu dobra i atraktivna za njegovu promidžbu. To je najstariji olimpijski sport, ali imali smo period krize i bila je mogućnost i da nas čak izbace iz programa Igara. Ipak, izborili smo se da se to ne dogodi, sad se nešto unaprjeđuje i nadam se da će svjetska federacija uspjeti vratiti imidž tom sportu - kaže nam Lisjak.
Kakva je perspektiva hrvatskog hrvanja za predstojeće Olimpijske igre u Tokiju, nazire li se tu neki njegov mogući nasljednik s medaljom oko vrata, upitali smo za kraj proslavljenog hrvača.
- Imali smo niz kvalitetnih hrvača u zadnjih desetak godina. Braća Žugaj, Etlinger, Starčević, mladi Huklek... Imamo veliku perspektivu. Žugaji su kiksali, a bili su zreli za osvajanje medalje, Božo je pokraden na zadnjim Igrama. Pojačali smo stručni stožer, doveli bjeloruskog stručnjaka Petrenku koji je zadužen da ništa ne prepusti slučaju pokraj divnih momaka koji će ići na prvu fazu kvalifikacija, Svjetsko prvenstvo u Astanu u rujnu ove godine - kaže Lisjak i zaključuje:
- Tu ćemo ići s najjačom postavom, s Dominikom Etlingerom i Danijelom Janečićem imamo šansu ostvariti normu. Ne bude li tad, bit će na sljedeća dva turnira. Imamo Božu Starčevića koji je najperspektivniji za odlazak i osvajanje medalje, kao i mladog Ivana Hukleka koji se pokazao vrsnim hrvačem i dobro napreduje. Ivan Lizatović je tu u kategoriji do 60 kilograma i teškaš Marko Koščević koji se vraća od ozljede...
POGLEDAJTE VIDEO: Kako trenira hrvatski olimpijac Božo Starčević
Pokretanje videa...
Vlado Lisjak i danas je jako vezan uz rodnu Petrinju, toliko da svaki dan putuje automobilom na posao u Zagreb 60 kilometara u jednom smjeru. Svjestan je da je stanje u njegovu rodnom gradu daleko od prijeratnog, ali ne gubi nadu da će biti bolje. Kao, uostalom, i naše hrvanje, i da će možda već u Zemlji izlazećeg sunca zabljesnuti netko, baš kao što je on na krajnjem Zapadu svijeta prije 35 godina.