'Sultan' Erdogan: Prodavao je limunadu i htio biti nogometaš

Recepa Tayyipa Erdogana Turci obožavaju ili preziru, no svi se slažu da je najpopularniji čelnik svoje zemlje od doba “oca moderne Turske”, Mustafe Kemala Ataturka.

Rođen je u Istanbulu, no veći dio djetinjstva proveo je u Rizi, gdje mu je otac bio pripadnik Turske obalne straže. U rodni grad vratio se s 13 godina te pomagao obitelji prodavajući na ulicama limunadu i peciva od sezama. Sanjao je da će jednog dana postati profesionalni nogometaš. Zelene terene gazio je samo poluprofesionalno kao dječak u mjesnom klubu. Kad je trebao zakoračiti u ozbiljnije nogometne vode, otac mu je stao na put. Nije dopustio da mu nogomet postane glavna životna preokupacija.

Nakon završetka vjerske gimnazije te upisom na Fakultet ekonomije i upravnih znanosti Sveučilišta u Marmari počeli su i njegovi prvi politički koraci. Ušao je u antikomunistički Nacionalni turski savez studenata, da bi na kraju postao predsjednik mladeži islamističke Stranke nacionalnog spasa 1976. U roku od nekoliko mjeseci je napredovao i postao predsjednik istanbulskog ogranka stranačke mladeži.

Na fakultetu mu je nogomet postao sporedna stvar, a politika je prerasla u prvu ljubav. Koliko je bio politički osviješten najbolje govori to što je čak i napisao, režirao te igrao glavnu ulogu u svojoj predstavi “Maskomya” 1974. U njoj je prikazao masonstvo, komunizam i židovstvo kao zlo. Šesnaest godina nakon predstave započeo je svoj drugi politički ciklus koji je bio uvod u osvajanje gradonačelničke fotelje Istanbula. Nakon državnog udara 1980. pridružio se islamističkoj Stranci skrbi, preko koje je napredovao do Skupštine. Ipak, ondje nije sjedio jer su mu zabranili da preuzme mandat. Sljedeće tri godine radio je na “preuzimanju” Istanbula.

Postao je prvi čovjek grada 1994. Iako je većina očekivala da će nametnuti islamističke zakone, Erdogan ih je demantirao baveći se ključnim gradskim problemima. Istanbul je pod njegovim vodstvom dobio stotine kilometara novoga vodovoda, čime je riješio nedostatak vode u gradu. Uložio je četiri milijarde dolara u grad te ekološkim autobusima, novim vijaduktima, mostovima, autoputevima i najnovijim reciklažnim postrojenjima riješio Istanbul zagađenog zraka. Paralelno je vratio i veći dio gradskog duga.

No iz tog perioda spominje se i drugo lice Erdogana. Bosanski mediji su pisali kako je on koristio rat u Bosni i Hercegovini kako bi se obogatio. Na račun rata skupljali su novac za BiH koji, navodno, nikad nije stigao potrebitima. Protiv njega je zbog toga, piše Avaz, pokrenuto čak 18 kaznenih prijava, među kojima je najpoznatiji skandal “Merdžumek”, u kojem je otkriveno da su pokradeni milijuni za pomoć Bosni i Hercegovini.     

Erdogan je Istanbul vodio od 1994. do 1998., do odlaska u zatvor. Osuđen je jer je recitirao pjesmu za koju su suci zaključili da krši kemalizam (reforme kojima su turski vođe uspjeli od zemlje znane kao “bolesnik na Bosporu” napraviti državu budućnosti).

Inače, Erdogana pamte kao gradonačelnika koji je u gradskim kafićima zabranio točenje alkohola. Osuđen je bio na deset mjeseci zatvora, no izašao je nakon mjesec dana i 2001. osnovao Stranku pravde i razvitka (AKP). Dvije godine kasnije postaje je premijer te je na čelu vlade proveo čak tri mandata. U međuvremenu je stanovništvo Turske rapidno raslo. Svake godine bogatiji su za novi milijun građana i sad imaju oko 80 milijuna stanovnika. Nastave li ovim tempom rasti, postat će najmnogoljudnija država u Europi nakon Rusije.

Erdogan se pokazao kao najpopularniji i najkarizmatičniji čelnik svoje zemlje, čija stranka od osnutka nije izgubila izbore. Za religioznu i konzervativnu većinu on je čovjek koji je omogućio desetljeće snažnog turskoga gospodarskog rasta i političku stabilnost. No za protivnike je “diktator” koji je svoje pravo lice pokazao tijekom masovnih antivladinih prosvjeda u lipnju 2013., a tvrde i da je lopov umiješan u korupcijski skandal. Naime, te 2013. policija se brutalno okomila na prosvjednike gađajući ih suzavcima i vodenim topovima, pri čemu je više od stotinu ljudi ranjeno, a dvoje su i poginuli. Erdogan je prosvjednike nazivao pljačkašima, političkim gubitnicima i ekstremnim skupinama.

Prosvjed je započeo kao obrana gradskog parka, no nakon žestoke reakcije policije prerastao je u demostracije diljem zemlje. Erdogan je išao toliko daleko da je naredio blokiranje Twittera. Razljutili su ga komentari o njegovoj navodnoj upletenosti u korupcijski skandal. Zbog suda je morao odblokirati društvene mreže. Ipak, pridobio je “blokadom” simpatije birača jer je popularnost njegove stranke tada porasla sedam posto. Izabran je 2014. za predsjednika, a stranku je prepustio premijeru Ahmetu Davutoglu.

Erdogana zovu sultanom 21. st., ali i turskim Putinom jer pokušava u svemu oponašati najmoćnijeg Rusa. Lanjsku godinu završio je spašavanjem samoubojice. Snimka je protutnjala svijetom. Naime, dok je prelazio most na Bosporu, koji veže europski i azijski dio Turske, visok 64 metra, Erdoganova kolona prolazila je kraj muškarca koji se spremao baciti s mosta. Turski predsjednik je naredio vozaču da stane te poslao tjelohranitelje i savjetnike prema muškarcu, a on je spustio prozor automobila i obratio mu se. U petominutnom razgovoru odgovorio je potencijalnog samoubojicu od naprasnog okončanja života. Policajcima to nije uspijevalo sat i pol.

Sultanom su ga prozvali nakon što se preselio u “bijelu palaču” s tisuću soba. Naišao je na mnogobrojne kritike jer su zdanje platili porezni obveznici, i to 600 milijuna dolara, što je duplo premašilo prvotne procjene. Palača se prostire na 200.000 kvadrata, a kritičari islamsko-konzervativne vlade prozvali su je “novim Versaillesom”, dok je drugi uspoređuju s palačom rumunjskog diktatora Nicolaea Ceaucescua. Sagrađena je u arhitektonskom stilu inspiriranom prvom turskom dinastijom koja je vladala Malom Azijom od 11. do 13. st. Nalazi se u zaštićenom šumskom predjelu, na znamenitoj Atatürkovoj farmi, što je izazvalo brojne proteste. No svim kritičarima Erdogan je poručio kako to nije njegova privatna palača, nego državna.

U velebnom zdanju dočekao je i Papu, kojemu je usput “očitao lekciju” zbog genocida u Armeniji koji Erdogan ne priznaje. Naime, Turci su prije 100 godina uhitili stotine tisuća armenskih uglednika pod optužbom za nacionalizam te ih strijeljali. Mučili su ih, izrabljivali, silovali, izgladnjivali... Mnoge Armence su protjerali iz zemlje i oduzeli im imovinu. Većina Armenaca u dijaspori svoju je zemlju napustila upravo zbog tog “Velikog zločina”. 

Istrebljenje Armenaca, njih 1,5 milijuna, prvi je takav moderan zločin, a riječ genocid skovao je Raphael Lemkin dirnut upravo žrtvama u Armeniji. Nasljednica Osmanskog Carstva - Turska ne priznaje genocid te tvrdi da je ta riječ “prejaka” za opisivanje onoga što se dogodilo. A ne voli ni da drugi to spominju pa su lani u travnju, kad se obilježavala godišnjica genocida, povukli svoje veleposlanike iz zemalja koje su to javno učinile. Kako je i papa Franjo rekao da su Armenci bili žrtve prvog genocida počinjenog u 20. stoljeću, Turska je povukla svojeg veleposlanika iz Vatikana na konzultacije, a Erdoan je upozorio Papu da ne radi više takve pogreške.

Što se osobnog bogatsva turskog predsjednika tiče, malo se o njemu pouzdano zna. Tiražni dnevni list Zaman pisao je kako je Erdogan svoje bogatsvo pretočio u nekretnine, vrijednosne papire i dionice. Gotovinu je, pišu, prebacio u Maleziju, Švicarsku, Singapur, Katar, Rusiju i Iran. No nitko ne zna koliko je Erdogan težak, a procjenjuje se da sve što ima i posjeduje vrijedi od jedne do nekoliko desetina milijardi dolara. Većina Turaka, odnosno njegovi pristaše ne zamaraju se bogatstvom predjednika jer govore poput jednog trgovca ribom u Istanbulu: “Moja obitelj i ja živimo bolje, zarađujem više novca. Erdogan je najsposobniji političar i zato glasam za njega”.

Upravo u vrijeme Erdoganova mandata počeli su i pregovori oko ulaska Turske u EU, i to 45 godina nakon potpisivanja Pristupnog sporazuma s Europskom unijom. Turska je, dakle, predala zahtjev za članstvo u Europskoj uniji 1987. godine, status kandidata dobila je tek krajem 1999., a počela je pregovore u istoj noći kad i Hrvatska, između 3. i 4. listopada 2005. Do kraja 2015. otvorila je 15 pregovaračkih poglavlja, no taj broj je do danas duplo veći. Mnogo je razloga zbog čega se odugovlačilo s prihvaćanjem Turske u veliku europsku obitelj. Ipak, danas mnoge europske zemlje žele da se ona što prije približi članstvu. Smatra se da bi se mogao vrlo dobro kapitalizirati njezin brzi gospodarski rast i sve veći utjecaj na Bliskom istoku. No i dalje vlada strah i nervoza jer bi tako granica EU došla pred Siriju, Irak i Iran.

Države članice EU ne gledaju na Tursku kao na europsku državu jer se najveći dio njezine površine nalazi na azijskom kontinentu. Zamjeraju Turskoj očajno stanja demokracije i ljudskih prava kakva vladaju u zemlji te nezanemarivu prijetnju radikalnog islamizma. Iako se turska ekonomija razvija brže od prosjeka EU, Turska kaska s padom broja nezaposlenih te vanjskim dugovima. Osim toga, dio zemalja EU strahuje od njihove mnogobrojne i jeftine radne snage, kao i turske robe da ne preplavi njihova tržišta. Problem predstavlja i spor s Grčkom i Armenijom. No Turska je postala iznimno bitna Europi otkako je krenuo val izbjeglica i imigranata. Kroz njihovu zemlju protutnjalo je šest milijuna ljudi koji u EU traže novi dom, a i dio su zadržali. Zauzvrat su tražili oživljavanje pregovora o pristupanju Ankare Europskoj uniji te novčana sredstva. Za zbrinjavanje izbjeglica EU im je osigurao tri milijuna dolara.     

Nekad ga kritizirali, sad ga slave     

Erdoganov savjetnik šokirao je javnost kad je tukao jednog od 18 uhićenih nakon eksplozije rudnika u Somai gdje je poginuo 301 rudar. Dvije godine kasnije njemačka kancelarka hvali Tursku u nadi da će i dalje zaustavljati izbjeglice.

Nije postao nogometaš, ali ima stadion     

Erdogan se morao zadovoljiti poluprofesionalnim nogometom iz đačkih dana. Ipak, dobio je što mnoge svjetske nogometne zvijezde nisu - stadion s njegovim imenom. Nalazi se u kvartu u kojem je odrastao i može primiti 14.234 ljudi.

Posavec ga zove da slave obranu Sigeta     

Dok Zagreb iščekuje Erdogana, s njim se u Istanbulu družio međimurski župan Posavec. Župan ga je pozvao na proslavu obrane Sigeta od osmanskog osvanjanja pod palicom Nikole Zrinskog.