Striček Duško: 'Djeci trebaju čvrste granice i manje ekrana'

Waldorfski odgojitelj i pedagog Duško Ilijević s djecom radi već 22 godine, a tek nedavno otkrio je čari društvenih mreža te lak način za prenošenje dijela svojeg znanja tisućama ljudi u samo nekoliko minuta. Poznatiji kao striček Duško, Ilijević je videosnimke za Instagram i TikTok počeo objavljivati prije malo više od pet mjeseci, a kako kaže, sad bi od njega bilo neodgovorno kad bi prestao.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

00:41

Zagreb: Duško Ilijević | Video: 24sata/Marko Prpić/PIXSELL

Istodobno s radom u Waldorfskoj skupini gradskog vrtića, odgojitelj je i suradnik Instituta za waldorfsku pedagogiju, a privatno radi s roditeljima konzultacije i savjetovanje. Uz popunjeno vrijeme, ipak uspijeva stići uživati u hobijima.

Što vas je inspiriralo da počnete snimati videozapise?

Počelo sam snimati nakon što su me dragi ljudi s kojima sam već odradio neke konzultacije na to nagovorili. Za prvi video trebalo mi je nekoliko dana, a apsolutno nisam očekivao ovoliki odjek. Objavio sam ga 9. rujna i brojevi su do danas nevjerojatni. Instagram live imam svake srijede od 21 do 21.30. Po 'liveu' me gleda otprilike 2500 ljudi, a obični video u prosjeku gleda između 150 i 200 ljudi u minuti. Bilo bi neodgovorno i pomalo 'bedasto' od mene stati jer ljudima očito treba pomoć.

Vaš rast na društvenim mrežama je nevjerojatan. Kako ste se istaknuli među sličnim kreatorima?

'Feedback' od ljudi koji me gledaju puno mi znači, a kažu da je osnovna razlika između mene i drugih koji snimaju sličan sadržaj u tome što ja u videu dajem konkretan savjet. S roditeljima razvijam njihove roditeljske kompetencije, koje sam, unatoč tome što nisam otac, razvio kroz iskustvo odgojitelja. Pomažem roditeljima razumjeti različite razvojne faze njihove djece, kako pozitivno komunicirati, te im pomažem osvijestiti problematike koje nastaju u moderno vrijeme, a nastaju iz njihove najbolje namjere. Niti jedan roditelj nije se probudio ujutro i pomislio 'Danas ću zaribati svoje dijete'.

Što prepoznajete kao najveće probleme današnjih roditelja?

Istaknuo bih nedosljednost, puštanje djeci da vrijeme provode pred ekranima, što dovodi do digitalne demencije i raznih drugih velikih problema o kojima se premalo govori. Granice su znak ljubavi i njih se treba držati. Roditelj granice ne treba objašnjavati, pogotovo ne vrtićkom djetetu. Objašnjavanje vrtićkom djetetu gubitak je vremena. Radije to vrijeme provedite grleći se, šetajući, igrajući se u parku. Dijete do dvije godine ne bi trebalo niti znati da ekran postoji. Iza svojih odluka roditelj treba stajati, i biti primjer djelom a ne pričom. Djetetu ćeš usaditi vrijednost tako da te gleda kako radiš vrijedne stvari.

PROMO Prva u Hrvatskoj: Škola koja radi po državnom programu, ali prema waldorfskoj metodologiji

Zašto su ekrani toliki problem djeci?

Pažnja koja se razvija u razdoblju do dvije godine treba biti usmjerena na ljudskost, prirodu, okolinu, na bitne stvari. Ekrani nisu pomoć u odgoju, eventualno kod djece s teškoćama u razvoju, koja imaju probleme s komunikacijom. Dugoročno izlaganje ekranima vodi u izrazito nepoželjnom smjeru - gubi se ljudskost, empatija, pažnja, dugoročno pamćenje, osjetilni potencijal djeteta se smanjuje. Dijete je biće pokreta, to mu je prirodno, a ispred ekrana je ono lišeno pokreta. Ispred ekrana dijete nije u svom prirodnom stanju i smanjuje mu se potencijal koji poslije može i mora razviti. Kod nas se puno ne govori o tome, ali sam ja odlučio govoriti.

Možete li u svojim vrtićkim grupama prepoznati koja su djeca manje a koja više pred ekranom?

Da. To dolazi s iskustvom. Kod nekih klinaca to mogu vidjeti po načinu hoda. Nose li ih ili ne, kakav im je ritam koraka, rade li kontakt očima, ima li govora, koliko im traje igra, koliko imaju interesa za aktivnosti. Čak i aktivnost koju sami izaberu u slobodnoj igri. Ono što primjećujem kroz godine je to da se rapidno skraćuje pažnja djeteta. Ima klinaca od dvije godine koji će uzeti drvenu kockicu i po njoj 'skrolati'. Od kuda to znaju? Vidjeli su negdje. Djevojčice od 3 do 5 godina često u jednoj ruci drže kockicu ili nekakvu pločicu kao mobitel, čak i dok se igraju.

Kad je vrijeme da dijete u ruke dobije ekran?

Sve u svoje vrijeme. Živimo u moderno doba i oni su neizbježni, ali sadržaj je vrlo važan. Gledajte ono što vaše dijete gleda. Ne govorim sad ni o eksplicitnom sadržaju, ali dijete može odskrolati i na vijesti. Koji stres vijesti mogu donijeti djetetu - scene nasilja, ubojstva? Kao i nasilni crtići, koji su njima vrlo lako dostupni. Djeca ne dobivaju dovoljno stimulansa u 'pravom životu' i on im postaje prespor. Ne žele šetati s mamom ili se igrati jer im treba više stimulansa koji dobivaju iz ekrana. To se i odraslima često događa.

Do koje djetetove godine roditelji imaju stvarnu moć promjene u odgoju?

Do treće ili četvrte godine djetetu ste najvažnija osoba i možete na njega utjecati odgojem. Veliki stručnjaci govore da do tada treba odgojiti dijete tako da drugi ljudi rado borave s njim u istoj prostoriji. Da mu je ponašanje socijalno prihvatljivo, jer ako do četvrte godine dijete ne dijeli ugodnu atmosferu, teško ćete nagovoriti grupu djece da se druži s njim. Ako se tvoje dijete nije socijaliziralo, drugu djecu to neće zanimati jer oni funkcioniraju instinktivno. Ne slažem se s izrekom 'malo dijete mala briga, veliko dijete velika briga'. Mislim da je obrnuto. Malo je dijete velika briga, a onda ćete poslije imati veliko dijete koje će podijeliti stvari s roditeljima, doći im i kad se odseli. Najveći uspjeh roditelja je da njihovo odraslo dijete želi provoditi vrijeme s njima.

Današnji roditelji često su prezaštitnički nastrojeni prema svojoj djeci. Zašto je to loše?

Djeca i u slobodnoj igri ponekad provociraju konflikte kako bi se jednom s njima znali nositi. To je instinktivno kod ljudi, a prezaštitničkim stavom ukidamo im mogućnost pokušaja i pogreške. Tako će djeca od šest godina imati tenisice na čičak, da roditelji prije vrtića ne troše vrijeme ili da ne moraju učiti dijete vezati vezice, a nisu svjesni da uzimaju djetetu mogućnost razvitka sposobnosti. Dijete nije igračka, nije kućni ljubimac - dijete je osoba. Tako dolazimo do naučene bespomoćnosti, pa roditelji djeci poslije pišu zadaće, a djeca se ne snalaze u svakodnevnim situacijama jer su naviknuta na to da će im okolina sve servirati gotovo, a oni će biti samo i isključivo konzumenti, a sve manje kreatori, lučonoše ideja i novih velikih ciljeva.

Treba li roditelj biti prijatelj svojem djetetu?

Današnji roditelji boje se svoje djece i boje se reći im 'ne smiješ', 'ne možeš to' ili jednostavno 'ne'. Roditelji su zaboravili da su oni roditelji, a ne prijatelji svojoj djeci. To je ta neka trendovska situacija koja je dovela do toga da djeca danas smiju sve, a ako dođu u situaciju u kojoj imaju ograničenje, dolazi do tantruma. O njima se nekad nije ni govorilo, nisu bili toliko česti i burni kao što su kod djece danas.

Mogu li vam se roditelji javiti individualno?

Da, radim individualno savjetovanje, a to je uzelo toliko maha da sam otvorio obrt. Osim individualnih savjetovanja, dogovaram gostovanja na predavanjima, a prvo mi je bilo na mojem, Učiteljskom fakultetu, što mi je bilo iznimno drago. Zovu me i privatni vrtići da radim na oblicima internog promišljanja odgoja s njihovim odgojiteljima, zovu me i drugi fakulteti, pa i učitelji, tj. škole. Imam puno planova, a misao vodilja mi je uvijek bila - srcem, glavom i rukama.

Uspijevate li pomoći im već na prvim konzultacijama?

Stručna literatura često je roditeljima nerazumljiva i moraju guglati pojmove ili čitati knjige tjednima. Poanta mojeg rada je biti kao osobni pedagoški savjetnik s gomilom neposrednog, iskustvenog i teorijskog znanja roditeljima, skratiti im vrijeme učenja kako bi što prije mogli blagotvorno djelovati prema svojoj djeci kad je to zaista potrebno. Velik broj njih javi mi se nakon dva tjedna da zahvale te kažu da je mnogo bolje uz primjenu novih pristupa i uz osvještavanje komunikacije i vlastitih postupaka koje smo osvijestili - svaki odgoj počinje iz samoodgoja! Da, često se dogodi da su ponekad samo male smjernice potrebne da počnemo osvještavati se, nerijetko to uspijemo tijekom jednog savjetovanja. Nismo svi isti i neke su situacije kompleksnije, pa nekima, naravno, treba više pomoći.

Je li vam veći izazov raditi s djecom ili s roditeljima?

Rad s roditeljima uvijek je izazovniji od rada s djecom. Dok god zna da radi pogrešku, roditelj je dobar. Prestajete biti dobri roditelji kad mislite da ste savršeni.

Uz to što ste odgojitelj, razvili ste SentiMental Bikes. Kako ste se odlučili na proizvodnju bicikala?

Kako im i ime govori, sentimentalne razloge teško je objasniti nekom drugom. Iz sentimentalnih razloga možda činiš ili biraš stvari koje ne možeš razumom objasniti, kao kad se zaljubiš... Ovog puta u bicikl ili moped! SentiMental je davno nastao kao custom shop radionica za preradu i izradu unikatnih komada, a danas je uz partnerstvo s kolegom i prijateljem Ivanom Ignatovskim i njegovom tvrtkom POD prerastao u pravu malu tvornicu, u kojoj moje dizajnerske ideje, skicirane olovkom u bilježnicu, prerastaju u 3D modele, radioničke nacrte, te kroz predan i stručan rad vrijednih ruku u Daruvaru nastaju gotovi električni bicikli, koje kupac sam kreira i konfigurira na našem zabavnom online konfiguratoru, koji ima čak i AR opciju - proširene stvarnosti, pa putem mobitela ili tableta svoj budući bicikl možete pregledati i prije narudžbe. Vrlo smo ponosni na to što se većina proizvodnog procesa odvija u našim pogonima.

Već godinama radite i drvene igračke za djecu. Recite nam nešto o njima.

Drvene igračke imaju posebno mjesto u mojem srcu, ljubav koja je nastala davno, jer sam kao klinac često nešto izmišljao i kombinirao od grančica i svačega. Danas ih radim iz gušta i po potrebi, za vrtićku skupinu u kojoj radim, ili ako se netko sjeti da sam i to radio pa odluči naručiti koji komad. Mislim da moj blog 'Vilenjakova Radionica' i dalje egzistira negdje na bespućima interneta, pa ako ste preznatiželjni... bacite oko. Obradu drva tradicionalnim ručnim alatima radim i sa studentima koji pohađaju Institut za waldorfsku pedagogiju, njima predajem izradu lire, glazbenog instrumenta koji waldorfski odgojitelji koriste u svakodnevnom radu. I ta moja aktivnost povezala me sa srodnim institutima diljem svijeta, gdje sam voditelj sličnih modula predavanja i radionica pretežno rada u drvu u okviru edukacija budućih waldorfskih odgojitelja i učitelja!