Hrvatska će Roščino pamtiti po tome što je u njemu reprezentacija iskovala najveći uspjeh nakon Francuske '98, a mi po mnogim neobičnim i neočekivanim detaljima...
DNEVNIK IZ ROŠČINA
Žigulovsko pivo je fantastično, a litra benzina dvaput jeftinija
Hrvatska nogometna reprezentacija odradit će svoj zadnji trening u kampu Roščino, a nakon ručka u petak igrači i stožer napustit će bazu ''Šumska rapsodija'' i otputovati u Nižnji Novgorod.
No za razliku od utakmica s Nigerijom, Argentinom i Islandom, nakon Danske se više neće vraćati kamp, i to ne zbog mogućeg ispadanja, nego zbog praktičnih razloga. Ako prođu Dance, Vatreni će se za četvrtfinale spremati u Sočiju, u gradu u kome se utakmica igra.
Skupa s reprezentacijom selimo se i mi novinari, a za kraj smo vam pripremili nekoliko sličica iz ovoga dijela svijeta.
Gradići Iličevo – Roščino – Zelenogorsk, u kome su boravili i trenirali igrači, ali i novinari, udaljeni su međusobno po dvadesetak kilometara, a sve skupa nekakvih 60-ak kilometara od St. Peterburga, na krajnjem sjeverozapadu Rusije, vrlo blizu granice s Finskom. Idiličan je to i šumoviti kraj, ''sjeverna rivijera'' kako ga Rusi zovu, no temperatura zraka od 13 - 18 i mora od 14-15 stupnjeva obeshrabrila nas je u namjeri da se pokušamo okupati.
Krajolik je prekrasan, čisti šumski zrak, idealno za boravak i pripremu sportaša, pa čak ni te famozne ''bijele noći'' nisu bile problem. Iako sunce zalazi iza 22:30, a izlazi već u 3:30, a u međuvremenu je nekakav sumrak, trostruke zavjese riješile su sve probleme, pa se ni igrači nisu previše bunili zbog nesanice.
Ono što vam prvo upadne u oko u ovom kraju je čistoća i urednost, iako nigdje nema kanti za smeće. Potrudili su se lokalni čelnici srediti grad, posaditi cvijeće, postaviti nove ograde i prometne znakove, a država im je obnovila asfalt na cestama i izgradila mali stadion s kompletnom infrastrukturom, i oko 1.000 natkrivenih sjedećih mjesta.
S još jednom montažnom tribinom, bio bi funkcionalniji i bolji od polovine prvoligaških stadiona u Hrvatskoj. Koliko nam je poznato ni predsjednik Šuker, a ni čelnici IO HNS-a nisu svraćali do baze reprezentacije. Da jesu, mogli su saznati kako su Rusi uspjeli izgradili ovakav stadion za 30 milijuna rublji, dakle točno 4 milijuna eura, a gradonačelnik nam je otkrio da je projektna dokumentacija stajala svega 120.000 eura.
Za razliku od projekta neslavno propalog kampa Svetice, na koji je u vjetar bačeno 14 milijuna kuna... Ponosan je bio gradonačelnik Roščina što su mu Hrvati došli u goste, svaki dan je navraćao na treninge sa šalom reprezentacije oko vrata, a organizirao je i prigodno gledanje utakmica na velikom ekranu. I navijao za Hrvatsku.
Ono što ćete također vrlo brzo primijetiti je da lokalno stanovništvo ne govori nijedan jezik osim ruskoga. Pa ni u restoranima, hotelima... Sporazumijevanje i snalaženje je teško, ali ipak nešto lakše nama starijima koji smo u osnovnoj školi učili ćirilicu. No unatoč jezičnoj barijeri, snalaženje je poprilično jednostavno, jer su vam svi spremni pomoći.
Prvi dojam da su Rusi hladni i nepristupačni je doslovno samo prvi dojam. U pravilu svi gledaju sebe, ne osvrću se na druge..., Tako vas u liftu sigurno neće pozdraviti, kao ni u prodavaonici... No ako im se obratite, pogotovo kad vide da ste stranac, sve će za vas učiniti. Jako su ljubazni i srdačni, i spremni pomoći. Iznenadili smo se kada nas je navigacija prvoga dana boravka u Rusiji, umjesto u kamp reprezentacije, odvela prečicom u šumu, gdje smo se izgubili.
Zaustavili smo prvi automobil, nekakav bijesni terenac, zamolili za pomoć, i gospođa nam je rukama pokazala da vozimo za njom Nakon tri kilometra izvela nas je na pravi put, mahnula, okrenula se i vratila odakle smo i došli.
Slično je bilo i u frizerskom salonu u koji smo svratili. Malo rukama, malo uz pomoć Internet prevoditelja, i simpatična frizerka je shvatila što želimo i poprilično dobro odradila posao. Pranje kose i šišanje za 40 kuna. Kad smo čuli da se zove Mariana, pustili smo joj pjesmu Dubrovačkih trubadura i malo je reći da njenoj sreći nije bilo kraja.
Pozvala je kolegice iz susjednih prodavaonica da i one čuju pjesmu s njenim imenom.
Simpatični Kozak u čiji smo fast food često navraćali, nakon par dana je doveo sina srednjoškolske dobi, koji je kod kuće napisao na komadu papira par engleskih fraza, kojim nas je dočekivao i dogovarao narudžbe hrane. Povrće i meso nataknuto na male mačeve, pečeno na žaru s posebnim umacima je nešto najbolje što smo probali. I za naše pojmove je također vrlo pristupačno.
Rusi su ponosan narod, kako na svoju bogatu povijest jer spomenike junacima iz svjetskih ratova možete vidjeti posvuda, tako i na hranu. Probali smo boršč, soljenku, lavaš, kačapuri..., i sve je bilo jako ukusno. Malo drugačijeg okusa od onog što smo navikli, ali jako ukusno. No posebno su ponosni na svoje pivo.
Svaki kraj ima svoje pivo, lokalno, koje nećete naći ni u drugim krajevima Rusije, ni u velikim prodajnim centrima. No zato ga možete kupiti direktno od proizvođača, u plastičnim bocama. Ovdašnje ''Žigulovsko'' je stvarno dobro...
Ono na što se morate naviknuti su razlike u cijenama hrane i pića, koje su jako velike. Kavu možete popiti za 5 kuna, ali ćete je platiti i više od 40 u ekskluzivnom klubu uz more. Jednako je i s ručkom, možete pristojno jesti za 100 kuna, ali u ekskluzivnim restoranima ili u većim gradovima, takav isti obrok će vas stajati i deset puta više. I nemojte se iznenaditi kad vam konobar donese dva računa, jedan za hranu, drugi za piće.
Jedino što je drastična razlika je cijena voća, koje je skuplje nego kod nas, i to osjetno, ali je zato cijena goriva dva i pol puta jeftinija, Super 95 je 4.5 kune za litru, a sličan je odnos i kad su u pitanju cigarete.
Pušenje je najstrože zabranjeno u svim zatvorenim prostorima, kafićima, restoranima, i svi poštuju zabranu, a zabranjena je i prodaja alkohola iza 22:00 sata, osim u noćnim klubovima i restoranima.
Ranijih godina neke su kolege imale neugodnih iskustava u prometu, znate ono, zaustavi vas policija, i dok im ne platite koliko traže, nema dalje. U proteklih dvadesetak dana prošli smo tisuće kilometara iznajmljenim automobilom, desetak puta nas je zaustavila policija, i sve je prošlo bez problema.
Doduše, akreditacija oko vrata je sigurno pomogla, no fascinira pristojnost i profesionalnost policije, u većini slučajeva čim otvorite prozor automobila, policajac pozdravi, predstavi se imenom i činom i zatraži dokumente na uvid.
Lijekovi i ostale stvari koje kupujete u ljekarnama su višestruko jeftinije nego kod nas, primjerice toplomjeri sa živom, kakve više ne možete kod nas kupiti stoje 9 kuna, elastični zavoji 15... I kao dodatak, u Rusiju nismo mogli ući bez vize, ali i bez police zdravstvenog osiguranja, i to na 30.000 eura. Za svaki slučaj.
Dojam je kako se u Rusiji puno pozornosti obraća na demografiju, vrlo čest prizor su majke u šetnji s djecom, na igralištima, u prirodi... Tek u iznimnim slučajevima srest ćete pretilo dijete, ili dijete koje se igra mobitelom. Nasuprot tome, pa i prilikama u Hrvatskoj, u ovih dvadesetak dana tek nekoliko puta smo sreli ljude koji su šetali pse, i to uglavnom krupnije pasmine. Nema ni pijanica koje bauljaju po cesti, nema ni skitnica, ni beskućnika koji prose ili spavaju na ulicama, kopaju po kontejnerima...
A nisu bogati, kažu da im je prosječna plaća u ovom kraju oko 25.000 rublji, odnosno oko 2.500 kuna. I na prvi pogled se vidi da prosječan čovjek nema puno, ali očito imaju dovoljno za pristojan život. No opet, to je samo naš dojam, i ne znači da je stvarno tako, pogotovo ne u ovoj ogromnoj zemlji. Uostalom, i sami Rusi kažu da o njima ne treba suditi po onome što se vidi u Moskvi i St. Peterburgu, dva najveća i najbogatija grada. Ostatak Rusije je nešto posve drugo...
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
