Talijanski 'BBC': Kako je Conte od gubitnika stvorio pobjednike

Nogometna Europa bruji o strašnoj Italiji koja je prvo iz 'cipela' izbila naivnu Belgiju, zatim odigrala najnesadržajniju utakmicu Eura protiv Švedske uz upisana tri boda na klasični talijanski cinizam, da bi jučer u najvažnijim trenucima sve to ponovili protiv Španjolske.

Aktualni europski prvaci nemoćno su se zabijali u obranu 'azzurra', najčešće u onaj uži dio u kojem se nalazi talijanski 'BBC' kojeg čine Leonardo Bonucci, Andrea Barzagli i Giorgio Chiellini.

Upravo su ova imena veliki generatori talijanske senzacije u Francuskoj, iako je malo pogrešno Talijane u četvrtfinalu nazivati senzacijom. Kompletna im momčad djeluje organizirano i moćno, no fokus ovog teksta usmjeren je na njihov obrambeni zid.

Pohvale u svakom slučaju zaslužuje i ostatak talijanske reprezentacije koja ima strahovitu mentalnu snagu uzrokovanu neuništivim timskim duhom, baš onim duhom koji im je nedostajao 2014. u Brazilu. Conte im je udahnuo život...

Za one koji detaljnije prate loptanje na Apeninima, ova su trojica defenzivaca itekako poznata lica. Riječ je o stoperima Juventusa koji zajedno igraju zadnjih šest godina i to poprilično uspješno. Iza sebe imaju pet osvojenih Scudetta, finale Eura sa Italijom 2012., finale Lige prvaka 2015., tri domaća superkupa te dva talijanska kupa.

Njih je u gotovo perfektan trio spojio današnji talijanski izbornik, Antonio Conte. Dogodilo se to u jesen 2011., međutim, ova su trojica igrača prošla manju kalvariju do dolaska svog 'spasitelja'.

Bonucci je bio nesigurni i preplaćeni kikser

Naime, Juventus je 2010. i 2011. godine loše kotirao. Sedmo mjesto u prvenstvu egida je cijele neuspješne sezone, dok su na meti kritika najčešće bili obrambeni igrači 'stare dame', naročito Leonardo Bonucci koji je u ljeto 2010. pristigao iz Barija za 15 milijuna eura.

Za nepoznatog i mladog stopera koji je imao tek godinu iskustva u Serie A bio je to ogroman novac, a njegova izdanja u debitantskoj sezoni u dresu Bianconera bila su sve samo ne kvalitetna. 

Igrač je prolazio kroz psihološku krizu, na terenu je djelovao nesigurno i dekoncentrirano, malo je pozitivnih naznaka bilo u cijeloj situaciji oko Leonarda Bonuccija. Malo tko je spominjao njegovu viziju u igri kao i samu pass igru koja je i u to doba bila na zadovoljajućoj razini za jednog centralnog braniča.

Barzaglija se Wolfsburg odrekao za tragikomičnu cifru

Andrea Barzagli stiže na sjever Italije krajem siječnja 2011. za 300 tisuća eura iz Wolfsburga. Za razliku od Bonuccija, u to doba on je puno poznatije i dokazanije ime budući da je bio član Lippijeve ekspedicije 2006. koja se popela na sam svjetski vrh u Njemačkoj.

Njegova izdanja po dolasku iz Wolfsburga koji ga je otpisao bila su sasvim pristojna, ali sam nije mogao puno jer klub je kroz igračku strukturu, što kvalitativnu, što kohezivnu, bio na vrlo niskom nivou. Barzagli je u početnih šest mjeseci u Torinu istaknuo svoje prednosti poput nepogrešive anticipacije, izuzetne igre '1 na 1' uz vrlo visoku dozu samopouzdanja. Dokazao je da mu se može itekako vjerovati.

Nezgrapni Chiellini mučio se na poziciji beka

Današnji dokapetan Bianconera u dresu novog-starog prvaka Italije boravi od 2005. godine. Giorgio Chiellini s klubom je prošao igranje u drugoj ligi i već je više od deset godina jedan od najvećih simbola 'zebri'. Njegovih 311 nastupa guraju ga u skupinu legendi najtrofejnijeg talijanskog kluba i prije nego što objesi kopačke o klin.

U početku karijere često je korišten na poziciji lijevog beka što i danas može odigrati, međutim, on je 'čistokrvni' stoper. Skromnog tehničkog opusa, ali iznimne srčanosti i borbenosti ovaj je branič postao neizostavan član klupske, ali i reprezentativne selekcije. 

Njih trojica zajedno u formaciji s četiri čovjeka pozadi djelovala su nesinkronizirano i sporo, ukratko: katastrofalno. Često su ispadali smiješni kroz razne utakmice u Serie A, napadači su pored njih zabijali kako su htjeli i bili su uglavnom predmet sprdnje.

Spiritus movens: Antonio Conte, rođeni pobjednik

Sve dok nije došao Antonio Conte, njihov spiritus movens. Bivši kapetan posrnulog talijanskog diva u startu kratko naglašava svoje postulate: 'Došao sam raditi i pobjeđivati.'

Klub mu postavlja imperativ osvajanja najmanje trećeg mjesta, odnosno plasmana u Ligu prvaka, a Conte sezonu u Italiji završava osvajanjem prvenstva bez upisanog poraza ispred favoriziranog Ibrahimovićevog Milana.

Primili su samo 20 golova, daleko najmanje u cijeloj ligi (Milan kao drugi najbolji imao je 13 više) što je jedan od najvažnijih razloga iznenađujuće uspješne sezone.

U čemu je tajna?

Conte je transformirao momčad iz početne formacije 4-3-3 u 3-5-2, staru dobru talijansku 3-5-2. Postojalo je nekoliko vrlo jakih razloga za taj, ispostavit će se narednih godina, itekako uspješan potez.

Juve je morao graditi momčad oko Andree Pirla koji je u ljeto 2011. po isteku ugovora stigao iz Milana. Samim time, bila mu je potrebna dodatna 'zaštita' u vidu trećeg stopera, kako bi njegova suha genijalnost mogla bezbrižno lebdjeti terenom.

Conte je za tu ulogu pronašao kreativnu soluciju - njegov će 'bodyguard' postati izgubljeni Leonardo Bonucci. Postavio je Antonio Leonarda na poziciju 'libera' obrane tri, lijevo do njega ugradio Chiellinija, a desno Barzaglija. 

Dvije muhe jednim udarcem, reklo bi se. Pirlo dobiva prijeko potrebnu slobodu, a obrambeni trio iz utakmice u utakmicu usavršava svoje kretnje. Svoj trojici igrača ta situacija savršeno je odgovarala jer su se brzo počeli nadopunjavati. Najviše je profitirao baš često kritizirani Bonucci koji je zaigrao slobodnije koristeći svoju kvalitetnu tehniku.

Ako bi zatvorili Pirla u distribuciji lopte, pojavio bi se on i dugom loptom okretao strane, razigravao bokove ili izbacivao napadače u čiste šanse. Andrea i Giorgio do njega brinuli su se za onu staru nogometnu - lopta smije proći, ali igrač ne. 

Juventus je nastavio dominaciju Apeninima na temeljima fenomenalne defenzive, ponajprije zahvaljujući navedenom trojcu, a na njih se kalemi ostatak momčadi kojem Leonardo, Giorgio i Andrea pružaju maksimalnu garanciju za slobodnija kretanja i igru. Kao takvi, čine ponajbolju obranu u Europi. Taj 'izum' potpisuje Antonio Conte.

Iako se 'razveo' od Juventusa u ljeto 2014., nije daleko odmakao od svojih miljenika. Preuzimanjem 'azzurra' bilo je jasno kako će Italija djelovati pod njegovim vodstvom. Obrambeno besprijekorno, fanatično i borbeno do krajnjih granica uz iznimnu fizičku moć. 

Italija je slabija od Njemačke, ali 'ludi' Conte traži isključivo pobjedu

Temelje koje je patentirao podno Alpi prenosi u reprezentaciju koju su talijanski mediji posprdno nazvali 'najgorom ikad'. Tako smo svjedočili frustracijama Belgijaca u svih 90 minuta muške igre gdje se nisu najbolje snašli, u toj smo utakmici vidjeli 'pirlovsku' dugu loptu Bonuccija za vodeći gol Giaccherinija. Snažnog Lukakua skroz su eliminirali iz opasne zone, dok Španjolcima jučer nisu dopustili previše toga.

'Najgori ikad' u subotu od 21 sat idu po prolaz protiv svjetskih prvaka Nijemaca na francuskom Euru u Bordeauxu. Conte je pobjednički 'manijak', ne slavi niti opravdava ispadanja u osmini finala nazivajući ih uspjehom i cilja isključivo na zlatnu medalju.

Ništa se ne prepušta slučaju, Antonio svaku sekundu sudjeluje u utakmici kao da je u polju, svako dodavanje svojih igrača poprati komentarom. Uostalom, uvjerite se putem videa ispod kako to radi jedan od najboljih trenera današnjice.

Takav gladni mentalitet 'ugradio' je u DNA svojih igrača. Ukoliko ispadnu od 'elfa', mogu reći da su ispali od svjetskih prvaka s 'najgorom reprezentacijom ikad'. No, Conte bi to svakako nazvao neuspjehom jer zna kakvo bogatstvo ima u svemu što je svojim rukama sagradio.

Ako lopta 'probije' zid, tu je vječiti mladić Buffon

Oni koji su pročitali cijeli tekst vjerojatno su primijetili kako niti jednom nije spomenut kapetan Gianluigi Buffon. Doista, ima li potrebe spominjati ponajboljeg golmana svih vremena? Što uopće novoga napisati o čovjeku koji u 38. godini života poslije stotinu izvedenih i osvojenih čuda ima jednak motiv kao na početku karijere?

Jednostavno, ništa. Možda mu dati savjet poput klupskog mu kolege Samija Khedire da se ne vješa toliko po prečkama. Ipak je u godinama, a potreban je klubu i reprezentaciji barem još dvije godine.