'Napokon! Osam dana putovao sam iz Indije do svog Zagreba'

Pišem, dakle živ sam.

Šalu na stranu, putovanje koje je iza mene bilo je iscrpljujuće i još uvijek sabirem dojmove svega što mi se izdogađalo u zadnjih osam dana. "Više volim takve situacije u životu, nego one uobičajene" reći će moj manager, a ja ću se složiti s njim, jer generalno, uživao sam na ovome putovanju. No, krenimo redom. Ono čemu sam se nadao se na koncu i ostvarilo. Dolaskom Uskrsa otvorila mi se mogućnost da napustim Indiju, mogućnost koja je bila najblaže rečeno neobična i mala, ali je ipak postojala. Trebao sam naime pronaći prijevoz od Guwahatija, grada u kojem sam bio, do devet sati vožnje (u normalnim uvjetima) udaljenog Siliguria. Odatle je španjolsko veleposlanstvo organiziralo autobus do tisuću i petsto kilometara udaljenog Dehlija, iz kojega je povremeno moguće odletjeti za Europu.

Nakon što sam uz pomoć svećenika Salezijanaca pronašao vozače do svoje prve destinacije, činilo se da je sve spremno za put, točno na Uskrs. Međutim, sat vremena prije polaska, vozači su me upozorili da moramo skupa u policijsku postaju savezne države Assam, kako bi ishodili potvrdu za nesmetano kretanje tom saveznom državom, zbog izvanrednih okolnosti izazvanih pandemijom korone zbog koje je u Indiji proglašena karantena i nije dozvoljeno putovati iz grada u grad. Tamo nas je dočekao 'hladan tuš', zahtjev je odbijen i činilo se da ć i cijelo putovanje propasti, no gospoda Tatjana Ivančić iz hrvatskog veleposlanstva iskoristila je svoje diplomatske vještine i uvjerila policiju u Assamu da mi izdaju potvrdu, i to, kako je ona navela, zbog toga što je Hrvatskoj od iznimnog značaja da se vratim kući što prije.

Policija se na koncu nekako smekšala i potvrdu smo na koncu dobili te je moj povratak u "obećanu zemlju" nakon sedam mjeseci boravka u Guwahatiju mogao početi.Putovanje je bilo kao iz priča. Cesta kojom smo putovali bila je kombinacija dvije krajnosti, na nekim dijelovima podsjećala je na europske autoputove, ravna, sigurna i ugodna, međutim, na nekim dijelovima smo doslovno putovali na vlastitu odgovornost, cesta je bila više 'bojno bolje' nego površina po kojoj voze automobili. Automobil također nije bio prikladan za takvu vrstu putovanja, tresao se i upadao u rupe po divljim putevima, iz kojih smo se jedva izvlačili. Ako tome pridodamo da smo na prelasku iz jedne savezne države u drugu čekali više od sat vremena, morali odgovarati po nekoliko puta na jedna te ista pitanja, ne čudi me da nam je za 480 kilometara trebalo deset i pol sati.

U Siliguri smo stigli u četiri sata ujutro, dočekale se nas sablasno puste ulice s mnogo pasa lutalica i svega nekoliko ljudi koje u tom trenutku, možda i nepravedno, poželiš zaobići. To su prizori koji su posve sigurno na mene ostavili snažan dojam. Prema uputama hrvatskog veleposlanstva, koje mi je u mnogočemu olakšalo povratak kući, odsjeo sam u hotelu koji prihvaća strance, što nije nimalo lako i jednostavno pronaći, ali sam uspio uz veliku pomoć Daniela Riđičkog iz veleposlanstva. Prespavao sam u tom hotelu čekajući autobus za Delhi koji je trebao ići 14. travnja, no i taj polazak je prolongiran zbog nedostatka dozvole, koja je stigla tek dan kasnije. Na sreću, ta dva dana boravka u hotelu nije mi bilo nimalo dosadno, upoznao sam  Francuze koji su biciklima doputovali do Indije, posjetivši putem mnoge zemlje,  prešavši pritom gotovo nestvarnih 16.000 kilometara. Upoznao sam i druge ljude koji su imali jako zanimljiva iskustva i priče...

Na koncu smo 15. travnja rano ujutro svi skupa krenuli to, kako je netko rekao, epsko putovanje do Delhija. Minibus kojim smo putovali nije bio loš, no kad se uzme u obzir da nas je unutra bilo 17, da je bio pretrpan našim stvarima i da su ceste bile jako loše, sve me skupa podsjetilo na autobus i putovanje iz popularnog srpskog filma "Ko to tamo peva". Tome je doprinosio i indijski vozač s dvojicom pomagača. Putovanje koje je trebalo trajati jedan dan proteglo se na 44 sata, s tim da smo se na nekoliko sati odmorili u hotelu na pola puta. Policijske kontrole i loša cesta na nekim dijelovima opet su nas usporile, jedina je razlika što sam ranije putovao automobilom a sada mini busom s dvadesetak ljudi, što je davalo posebnu dramatičnost cijeloj situaciji.

Krajolik je bio prekrasan, tropsko drveće uz cestu davalo je egzotičnu notu ovoj našoj avanturi, a lokalno stanovništvo, čije su primitivne ali ipak lijepe kuće popunjavale praznine između drveća, bavilo se dnevnim rutinama. Što smo se više približavali Delhiju vegetacija se sve više mijenjala te smo uskoro mogli uživati u pogledu na beskrajna žitna polja. Upravo ta žitna polja su me podsjetila na našu Slavoniju te u meni probudila nostalgiju kakva se budi u ljudima koji mjesecima žive izvan domovine.Jedan od događaja koji mi se posebno urezao u sjećanje je noćna pauza na benzinskoj pumpi. Željeli smo se osvježiti čajem i biskvitima koje je trgovac prodavao na obližnjem štandu, a na koncu smo ostali zatečeni glazbom poput one u noćnim klubovima. Do kraja putovanja uživao sam u razgovoru s Kolumbijkom koja je živjela i radila u mnogim zemljama svijeta, na više kontinenata i njene priče sam odslušao u   "jednom dahu".

Rano ujutro 17. travnja napokon smo stigli u Delhi, baš na moj rođendan. Ovaj 28. ću zasigurno zauvijek pamtiti. Posljednji Božić sam proveo u Indiji, kao i Uskrs, eto, i rođendan.. Ali hvala Bogu da je tako, bio sam sretan jer sam sutradan ujutro trebao poletjeti kući. Dan sam proveo odmarajući i pripremajući se za let New Delhi – Helsinki. Ujutro sam otišao u zračnu luku, sve je išlo po planu i bez problema, osim što su psi lutalice oko aerodroma režali kao da se natječu koji će nas više držati na oprezu. Očito su nam i posljednji trenutci u Indiji trebali morali proteći u neizvjesnosti.Kratko  sam se pomolio kao i obično prije puta, na pultu gdje se preuzimaju karte zaposlenica me upitala znam li da ću u Helsinkiju čekati dvadeset i sedam sati na vezani let za Frankfurt te tamo dvadeset i četiri sata do leta za Zagreb!? Odgovorio sam joj prvo što mi jeu tom trenutku prvo palo na pamet, da ću u uživati jer se napokon vraćam kući. Tako je i bilo...

Možda će nekome zvučati patetično, ali provesti dvadeset i sedam sati na gotovo praznom aerodromu, bez kreveta, tuša i toplog obroka, ima u sebi i izvjesnu dozu romantike. U redu, priznajem, u trenutcima dok pokušavaš zaspati na tvrdim i neudobnim klupama, svatko poželi biti doma u svom krevetu, ali znao sam da ni to neće trajati vječno. Uostalom još su me samo dva dana dijelila od povratka kući, gdje ću opet imati sve ono što svi često uzimamo zdravo za gotovo. Vrijeme sam provodio gledajući nedjeljnu Misu, moleći se i pričajući s rijetkim putnicima. Zanimljivo je kako ljudi u određenim uvjetima postaju pristupačniji i otvoreniji. Tu sam promjenu prvenstveno uvidio na sebi.

Na letu Helsinki - Frankfurt bilo je jako puno praznih mjesta, a u Frankfurtu sam sreo  mnogo zaposlenika s prostora bivše države, s kojima sam se lakoćom sporazumijevao na materinjem jeziku. Kako se radi o inače najprometnijem aerodromu u Europi, bio je gotovo potpuno prazan i lako sam pronašao ležaljku na kojoj sam se naspavao. Let do Zagreba prošao je u trenu, a dočekale su me prazne ulice moga grada, koji me obilježio na mnogo načina, i koji uvijek nosim sa sobom kamo se god zaputio. Došao sam doma svojoj obitelji koja je napokon mogla odahnuti. Ni oni ni ja još uvijek nismo svjesni što nam se sve dogodilo u zadnjih nekoliko tjedana, no kao što kaže moja majka: ''Sine Bog te čuva, znala sam da će sve dobro proći''. Nakon zadnjih iskustava nemoguće je ne složiti se s njom...

Mislav Komorski