Javio se Goran Milović: Iz Kine navijam za Romana Obilinovića

Kada je napustio Hajduk i otišao u kineski Chongquing Lifan, Goran Milović otputovao je u nepoznato. Kina mu je bila nepoznanica i kao zemlja, ali i kao nogometa sredina. No nakon par mjeseci prilagodbe, Goran kaže kako je oduševljen onim što ga je dočekalo, te priznaje kako ne bi imao ništa protiv da do kraja karijere ostane u Kini. 

- Kina me oduševila ispunila je sva moja očekivanja, pa i više od toga. Liga je dosta jaka, došlo je puno velikih igrača, tako da je nama u obrani posebno teško. Igrao sam već protiv Jacksona Martineza, Paulinha, Conce, Tima Cahilla, Renata Augusta, sada nam dolaze Demba Ba, Obafemi Martins, pa Lavezzi, Gervinho, Mbia... - nabraja Milović poznata nogometna imena. 

Njegov Lifan drži se u sredini ljestvice, a u zadnjih pet utakmica odigrali su 1-1.  

- Zovu me prijatelji, ljute se što im nisam javio da zarade nešto na kladionicama, ha, ha, ha... Stvarno nemoguće nešto, tako se potrefilo, mada smo neke utakmice mogli i pobijediti, i izgubiti. Tvrda smo momčad, lani su primili 52 gola u 30 utakmica, pa su promijenili trenera, doveli su mene i korejskog reprezentativca Junga, s kojim igram u paru. Kinezima taktika nije jača strana, tako da smo dosta radili na tome i nitko nas za sada nije nadigrao. Borbeni smo i zato i imamo puno remija. 

Kinezi vole nogomet, stadioni su uvijek puni. 

- Mi imamo po 40.000 gledatelja u prosjeku, bude i dobro navijanje, a nakon svake utakmice je obavezan počasni krug, pozdrav navijačima. I uvijek su ovacije, bez obzira na rezultat.

Grad ga je posebno iznenadio. 

- Ogroman je i još se razvija. Centar grada ima desetak milijuna stanovnika, šira okolina i preko 30 milijuna. Očekuje se da će se grad i županija uskoro spojiti u jedno. Živim na 26 katu zgrade, koja ima 30-ak katova, ali to za kineske prilike i nije nešto posebno visoko. Živim u četvrti koja je prilagođena za strance, ima dosta zelenila, zapadnjačkih restorana, kafića... Gužve su velike, nezamislive, tako da ne vozim sam. Ne bih se usudio. Imam vozača koji me vozi gdje god treba, jer ne znam s čim bih promet ovdje uopće usporedio. To je kaos, uopće ne poštuju znakove osim semafora. Voze poput kamikaza, ne prate mrtve kutove, ubacuju se svi iz trake u traku..., od dvije trake učas se stvore četiri, i svi prolaze. Jedino pravilo koga se drže je, tko se prije ubaci u traku, prvi prolazi...

Hrana mu također ne predstavlja problem. 

- Nisam se odvažio probati zmije, pse i slične egzotične specijalitete, mislim da niti neću, ali volim jako začinjenu hranu i uživan u njoj. Moja regija je poznata po jako začinjenoj hrani, ali još uvijek nisam probao njihov najveći specijalitet, hot-pot. U stolu je ugrađen lonac, otvor je u razini stola, i u njemu vrije voda, nešto poput juhe, u koju se ubacuju sastojci i kuha se na licu mjesta. Dosta je ljuto i papreno, ali čim bude pauza, otići ću i to probati, malo se preznojiti, ha, ha, ha...

Kinezi su srdačan i otvoren narod, kod njih nema nervoze. 

- Ljudi su jako otvoreni, srdačni, žele pomoći, ali primijeti se da im pojam vremena ne znači puno. Ako je gužva, nitko se ne nervira, ne žuri, valjda su navikli. Jako su ležerni, sve im je nekako 'lako ćemo', neke stvari im par puta treba ponoviti da bi ih podsjetio.

Važno je da ih za plaću ne treba podsjećati. 

- To ne, tu su uredni. 

Neugodno se iznenadio što malo ljudi govori engleski.

- Jedan od sto ljudi zna se sporazumjeti na Engleskom, ostali ne znaju ni latinično pismo, tako da je komunikacija svedena na minimum. Imam prevoditelja, nabavio sam i aplikaciju pomoću koje pomalo učim kineski, ali jezik je jako težak, trebat će mi par sezona da 'progovorim'. Općenito je malo stranaca u gradu, tako da sam im ja atrakcija. Visok, bijelac, često me znaju zamoliti i za zajedničku fotografiju.

Najviše mu nedostaje splitska bura, i razgovor na materinjem jeziku. 

- Grad je u kotlini, kroz njega prolaze dvije rijeke, tako da je dosta sparno. Fali mi naša bura, da malo raščisti zrak, da se nadišeš punim plućima. I naravno ćakula. U ovih par mjeseci jedino sam sreo Darka Matića i Jeana Kouassija. Iznenadio sam se da Jean još uvijek dobro razumije naš jezik, inzistirao je da pričamo hrvatski. Ljuti se jer mu je Kineski kompliciran, ha, ha, ha... Dobar je Jean, zanimalo ga je sve o Hajduku, iznenadio se kad je čuo da je smijenjen predsjednik Brbić... Kaže da mu je dobro, da s novcem zarađenim u jednoj sezoni može do kraja života živjeti u Africi.

Život u Kini nije skup. 

- Po našim kriterijima režije su smiješno jeftine. Za strance ima dućana s uvoznom hranom i oni su skuplji, ali ako kupujete kineske namirnice u njihovim supermarketima, onda su cijene slične kao i u Hrvatskoj, možda i jeftinije. Oni imaju dogovor sa zapadnim kompanijama za koje proizvode, da mogu nastaviti proizvoditi njihove proizvode s drugim imenom, tako da se može naći kvalitetnih proizvoda. Jeftiniji, ali jednako dobri kao originali. 

Hajduk prati koliko može. 

- Ne uspijevam gledati utakmice zbog vremenske razlike, ali pratim medije, internet mi je velika pomoć. Pratim Hajduka i Big Brother, zbog Romana Obilinovića. Čujem se s Kalinićem, Nižićem, Mujanom, Sušićem..., nakon sezone očekujem da mi Nižić dođe u posjete... Nedostaju mi prijatelji, kavica s društvom, sami smo supruga i ja. Nema ni one pozitivne nervoze uoči utakmica Hajduka. Nedostaje mi i da mogu s jednog kraja Splita na drugi stići za desetak minuta, ovdje mi treba cijeli dan. 

No unatoč svemu, ne namjerava se tako brzo vratiti.  

Ako budem mogao igrati, ako me zdravlje posluži, ostao bih do kraja karijere ovdje, još 6-7 godina mogu igrati na ovoj razini, a onda ću se vjerojatno posvetiti trenerskom poslu...