Sizgo je pohao gume, oponašao čudesni sprej, ali i čuvao tajne

Čak i oni koji nemaju pojma tko je Domenico Sisgoreo lako će ga prepoznati na Hajdukovoj klupi - i usred zime čovjek je u majici kratkih rukava. Obuče trenirku tek kad je “debeli” minus. I tako već 33 godine, koliko bez prekida brine o igračima, ali i o dobroj atmosferi.

Osim što je nadaleko poznat kao sjajan fizioterapeut, Sisgorea znaju i po šalama, više ili manje “okrutnim”.

Stožeru Hajduka jedanput je umjesto liganja servirao pohane komadiće gumene krpe, drugi put sendviče od sira i pršuta između kojih je bila folija, a zaštitni znak mu je masaža kremom za zagrijavanje. Svakom novom igraču “slučajno” dotakne međunožje, a onda bude skakanja i trke pod tuš.

Kad nema spreja - šššššš...

Najdraže podvale igračima rado se sjeća. 

- Uoči utakmice kvalifikacija za Ligu prvaka od Andola sam izrezao kvadratiće i rekao igračima da su to nove tablete od kojih će letjeti. Odigrali su vrhunski, a nakon utakmice mi je par njih u povjerenju reklo da bi još dvije utakmice mogli odigrati - smije se Sizgo, pravi čovjek za otkrivanje tajne “čudotvornog” spreja, koji na terenu ozlijeđenog igrača oporavi u trenu.  

- Sprej je smjesa anestetika i leda, malo ohladi bolno mjesto i smanji bol, ali njegov psihološki učinak je puno važniji. Evo, jedanput mi se sprej ispraznio, ali sam igraču skinuo čarapu i ustima napravio zvuk ‘šššššš’, kao da ga sprejam. Sudac i doktor Čukelj u čudu su me gledali, ali igrač je odmah ‘ozdravio’ i nastavio igrati - s osmijehom se prisjeća Sizgo, koji nije želio reći o kome se radi. 

Diskrecija je jedno od zlatnih pravila njegova zanata, igrači muse  povjeravaju puno češće nego trenerima.  

- Moraš biti poput ‘crne kutije’, sve tajne moraju ostati tajne. Zato sam i dan danas dobar s igračima koje sam zatekao u svlačionici na prvom treningu, Sliškovićem, braćom Vujović, Jerolimovom, Cukrovom... 

Kaže da su mu svi isti, ne izdvaja nikoga, ali zna koja mu je najdraža utakmica. 

Demobilizirali ga ‘bili’

- Zadnji kup Jugoslavije, gol  Bokšića u Beogradu. Znali smo kamo idemo, nosili smo crni flor za poginule redarstvenike i pobijedili kasnijeg prvaka Europe. 

Uskoro je započeo rat, pucalo se i po Poljudu. 

- Pucali su po nama iz Lore, ali i mi smo uzvraćali. Ubrzo sam se priključio gardi,  u kojoj sam proveo oko godinu dana, kad sam demobiliziran na zahtjev Hajduka. Trebao im je iskusan maser za Ligu prvaka...

Ma neće grom u koprive

Velika rana na srcu mu je posao u reprezentaciji. 

- Počeo sam 1997. kod Ćire, nakon SP-a 1998. bio sam dio svih stožera do izbornika Nike Kovača. U stožeru su bili još i Čukelj i Rakić iz Hajduka, danas više nema nikoga ni blizu reprezentacije... 

U karijeri je prošao puno i vidio gotovo sve.

- Najgore ozljede? Golmanu juniora lopta je slomila prst, kost mu je prošla kroz rukavicu. Marijanu Buljatu sam 45 minuta do dolaska hitne držao nogu rastegnutu da mu kost ne probije kožu. Kad sam se digao, nisam više osjećao ruke. Nakon utakmice u Banja Luci u kanjonu Vrbasa smo Fabo Čukelj i ja izvukli čovjeka iz gorućeg automobila. U Splitu sam spašavao ženu koju je ‘pokupio’ automobil na pješačkom. Bilo joj je slomljeno koljeno, a nitko nije žalio stati. Zaustavio sam automobil, ubacio je i poslao u bolnicu. Čuo sam na radiju da traži tko ju je spasio, ali nisam se javio...

Njegovi prethodnici Božidar Soldo i Danko Rožić, koji su također desetljećima bili u Hajduku, nastradali su u prometnim nesrećama. No Sizgo se ne boji..

- Pazim se, ali neće grom u koprivu. Cijelu Europu sam prošao u kombiju... - nasmijao se Sisgoreo.

Od Bake Sliškovića do malog Vlašića

U Hajduk sam došao u lipnju 1983., rekao je Sisgoreo, koji je na Poljud došao s 21 godinom. Ponosan je na fotografiju na kojoj masira legendranog Blaža Sliškovića...

PROLAZE SVI... Najdraži trener? E, to mi je teško reći, pa prošlo ih je kroz klub više od 40