Silovana u djetinjstvu, na kraju su joj se klanjali predsjednici...

“Bilo je grozno biti crn i nemati kontrolu nad svojim životom. Bilo je okrutno biti mlad i već izvježban da mirno sjediš i slušaš optužbe na račun boje svoje kože, bez mogućnosti da se braniš. Svi bismo trebali biti mrtvi. Pomislila sam kako bih nas sve željela vidjeti mrtve, poslagane jedne na druge. Piramida od mesa s bijelcima na dnu, zatim Indijanci sa svojim glupim sjekirama, šatorima i paktovima, crnci sa svojim krpama, receptima i vrećama za pamuk i duhovnim pjesmama na usnama. Nizozemska djeca bi se trebala spotaknuti u svojim klompama i slomiti vrat. Francuzi bi se trebali ugušiti novcem od prodaje Louisiane (1803.), a dudovi svilci pojesti sve Kineze s njihovim glupim pletenicama. Kao vrsta, bili smo odvratni. Svi mi”, u grozničavom uzbuđenju u svojoj knjizi “Znam zašto ptica u kavezu pjeva” pripovijeda afroamerička aktivistica i pjesnikinja Maya Angelou.

Na objavu ovog sad već kultnog memoara o odrastanju, koji je u Americi osvanuo 1969. godine, a kod nas se pojavio u studenom 2018. u izdanju Planetopije, autoricu je potaknuo njezin dobar prijatelj i jedan od najboljih američkih pisaca uopće, James Baldwin, također vrlo osjetljiv na nepravdu i ignoranciju. Baldwina je Angelou upoznala pedesetih u Parizu, u koji je smještena radnja njegova romana “Giovannijeva soba”, a bili su vrlo neobičan duo, ona visoka i krupna žena sa svojih 183 centimetra, a on sićušan i okretan homoseksualac niži od nje gotovo za dvije glave. No Baldwin je, uz majku Vivian i brata Baileyja, zaslužan što je s 41 godinu objavila svoju prvu knjigu. Maya Angelou se rodila dovoljno rano (1928.) da na svojoj koži osjeti rasizam u svoj svojoj južnjačkoj raskoši, da vidi znoj i očaj berača pamuka, da u institucije ulazi sporednim ulazima za obojene i da pred bijelcem, bilo kojih godina i bilo kojeg statusnog ranga, ponizno pogne glavu. Da se naprosto uvijek, bilo u intimi vlastitog doma ili u buci gradskih ulica, osjeća manje vrijednom. Roditelji su joj se razveli kad je bila vrlo mala te nju i njezina godinu dana starijeg brata Baileya su poslali u gradić Stamps u Arkansasu, gdje su djevojčicu i dječaka odgajali baka s očeve strane i invalidni stric. Baka Annie Henderson i stric Willie držali su trgovinu koja je crnačko stanovništvo Stampsa opskrbljivala živežnim namirnicama, a trgovina je tijekom njihova djetinjstva bila poprište živopisnog suživota segregirane crnačke zajednice, koja je svoju oskudnu plaćicu najčešće zarađivala na poljima pamuka, a novac proračunato raspoređivala na skromne zalogaje.

Tu su djeca disciplinirano obavljala kućanske zadatke, pohađala školu i zarana naučila računati. Jedan od upečatljivijih momenata je onaj kad baka Henderson vodi malu unuku Mayu (pravim imenom Marguerite Annie Johnson) zubaru da joj izvadi dva zuba. No baka Henderson, u zajednici poštovana, a u unukinim očima nalik na mistično biće čiji je život satkan od discipline, urednosti i pobožnosti, pred zubara dolazi svedena na svoj sužanjski crnački identitet. Pred bijelcem se iz gospođe Henderson pretvara u Annie, a zubar joj otresito odbrusuje: “Annie, ja bih radije ruku gurnuo u pasja usta nego u crnačka”. U dobi od sedam godina po Mayu i njezina brata Baileyja nenajavljeno dolazi otac te ih odvodi majci u St. Louis u državi Missouri. Djeca su oduševljena vokabularom i pompoznom pojavom oca, vratara i kuhara u mornarici, koji nikad neće aktivno sudjelovati u njihovu odgoju.

No kad ugledaju svoju majku, i brat i sestra ostanu zaprepašteni njezinom ljepotom, ležernim stavom, elegancijom i svijetlom puti. U paketu s majkom upoznaju i drugu baku, praktički bjelkinju, s dobrim političkim vezama u gradu, i ujake koji su u gradu slovili kao opasni momci. U dobi od osam godina Mayu siluje majčin dečko, gospodin Freeman, koji je tad živio s obitelji. Djevojčica tajnu povjerava bratu, brat majci, a majka svojoj braći. Silovatelj završi na sudu, s kaznom u trajanju od samo jednog dana, ali majčina braća uzimaju pravdu u svoje ruke, jer silovatelja samo četiri dana nakon suđenja pronalaze mrtvog. Nakon tog nemilog događaja djevojčica Maya u strahu je da su njezine riječi, to jest njezino prokazivanje Freemana, prouzrokovale njegovu smrt pa odlučuje postati nijema, da ne bi još koga ubila. Ovakvu tmurnu obitelj je s bratom iz St. Louisa vraća nazad u Arkansas. Upravo tijekom tih južnjačkih godina, Maya, koju često zovu Ritie, razvija opsesiju prema knjigama, ljubav koju joj je usadila gospođa Flowers, elegantna žena koja je dolazila u trgovinu bake Henderson. Tu će Maya s bratom provesti još dodatnih šest godina, od kojih će posebno šokantno za njih biti bratovo iskustvo prenošenja gotovo trulog crnca koji se utopio u ribnjaku. I kojeg, osim što ga nitko nije tražio, čini se nitko nije ni žalio. Štoviše, bijelac koji ga je pronašao smješkao se nad truplom, što je dječaka potreslo možda više nego samo truplo - taj moment mržnje bijelog čovjeka prema crnom čovjeku. Ovaj događaj ponukat će njihovu baku da ih vrati majci, koja je tad živjela u Oaklandu, ali se uskoro preselila u San Francisco, u kojemu su se brat i sestra udomaćili u novoj školi.

U dobi od 16 godina, kao samosvjesna i inteligentna djevojka, no tjelesno još nerazvijena, Maya odluči naći posao, i to kao vozačica tramvaja, u čemu je majka Vivian svesrdno podržava. No kako je obojenima bilo zabranjeno voziti tramvaje, djevojka je morala proći svu silu procedura kako bi dobila posao. Lagala je o svojim godinama i radnom iskustvu (u formulare je napisala da je radila kao vozačica bjelkinje Annie Henderson iz Stampsa), ali je naposljetku dobila posao i postala prva crna vozačica tramvaja u San Franciscu. No iste godine, progonjena strahom da je lezbijka u nastajanju, mahom zbog svoje neženstvene i visoke figure, neoprezno stupa u seksualni odnos s mladićem iz susjedstva. Ova nepromišljena avantura donosi joj trudnoću koju uspješno čuva od majke i očuha sve do osmog mjeseca, praktički pred samo rođenje djeteta. U dobi od 17 godina rađa svoje prvo i jedino dijete, sina Clydea, koji će se kasnije preimenovati u Guy. Pedesetih se Maya sa sinom i mužem Toshom Angelopulosom, grčkim mornarom, od čijeg je prezimena skovala svoje profesionalno prezime Angelou, seli u New York, u kojemu uči afrički ples od afroameričke koreografkinje Pearl Primus. Tih godina snima album “Calypso Lady”, piše pjesme i nastupa po Europi. Krajem pedesetih upoznaje Martina Luthera Kinga, čijim govorom u crkvi u Harlemu ostaje inspirirana, no ubrzo potom seli se u Kairo, u kojemu radi kao urednica novina Arab Observer. Svladava arapski, talijanski, francuski, španjolski i zapadnoafrički jezik fanti. Tri godine kasnije se seli u Accru u Gani, gdje radi administrativne poslove na sveučilištu, a tamo upoznaje i Malcolma X, borca za prava Afroamerikanaca, kojemu pomaže osnovati Afro-američku uniju. “Kad je Malcolm X došao u Ganu, okupili smo se oko njega kao njegova djeca. I svidjela sam mu se, kao i on meni. Našli smo se da mi kaže što se događa u SAD-u i koji su bili njegovi planovi. I saznali smo da je njegova želja bila pronaći afričku vladu koja bi digla tužbu za genocid protiv Sjedinjenih Američkih Država pri UN-u. Naša delegacija je ušla u američko veleposlanstvo u Gani kako bi dostavila peticiju koja osuđuje Sjedinjene Američke Države. No nismo uspjeli nagovoriti nijednu afričku naciju da podnese tužbu, a razlog tome je bio američki novac”, razočarano u svojim poznim godinama prepričava Angelou.

Više pročitajte u novom Expressu!