'Psujem i ne ustručavam se ako nijedna druga riječ ne opisuje ono što želim reći'

Hrvatsko izdanje najnovijeg Basarina romana sadrži i pogovor čiji je autor Miljenko Jergović, a u kojem, između ostalog, stoji: 

- Basaru se čita i komentira. Njime se prijeti. Pred Basarom se uzmiče. Basaru se verbalno batina i omalovažava, jer se od Basare strahuje. On je ta velika gesta srpske književnosti protiv srpske i velikosrpske politike, protiv srpskoga nacionalizma, srpske nacionalne gluposti, srpskoga primitivizma, gesta protiv bijede srpstva. Basara svojom prozom stvara ono što je u Austriji stvarao Thomas Bernhard. 

S Basarom je razgovarao Miljenko Jergović. 

Glavni lik u zadnja dva romana je Ivo Andrić. To je isto izvor nesporazuma između onih koji ne razlikuju fikciju od fakcije. Tko je Ivo Andrić?

- To je kompozitna ličnost, to je onakav kako ga ja percipiram, to je Ivo Andrić onakav kakvog ga ja percipiram, ponajviše kakav je napravljen pseudomitologijom srbijanskom. 

Što je izazvalo bijes?

- Bijes je izazvalo odjeljak u Kontraendorfinu, posljednje poglavlje u kojem se opisuje na književni način ratna zbivanja u Hrvatskoj.. Osjetili da je to pogođena struktura sistema iluzija koja završavaju u unutarsrpskim pokoljenjima. Nije im bilo drago. Ne vole faktografiju, ona je veliki neprijatelj te ekipe. 

Kontraendorfin je hormon nesreće kojeg luči žlijezda koja je aktivna i postoji samo pri mozgovima naroda Balkana a naročito Srba. S jedne strane čisto fiziološki, kontrahipofiza je fantastična izmišljotina. Taj hormon ne postoji, međutim nakon što se pročita roman čitaocu se nekako zaista pričini da čak i ako kontraendorfin ne postoji, da je vrlo zgodno objašnjenje za stvari koje postoje. Prvo zgodno objašnjenje povijesti i na neki način ponašanja pojedinaca u narodima. Kad ti je prvi put to palo na pamet?

- Negdje na trećini romana. Nije bilo predumišljaja. Došlo je iz logike prethodnog teksta. Prvo spominjanje kontraendorfina mi je tad palo na pamet i istovremeno sam znao da će se tako zvati roman. Prvo se trebao zvati mikrofonija. 

Što je podrijetlo povijesnog čemera Srba i susjeda?

- To bi trebalo napraviti istraživanje koje bi trajalo 10 godina. To je pitanje koje je nerješivo. Mogu ispričati par priča koje bi to objasnile, ali to može biti uzrok onoga što se danas događa. Negdje je neka kardinalna greška napravljena kod svih naroda jugoistočne Europe. To je toliko besmislena priča, cijeli svijet je do 18. stoljeća bio u ropstvu. Naravno, drugačiji su bili uvjeti u carstvima, no to nije bilo bitno. Nisu to tako dva različita svijeta USA i SSSR, negdje su počinjene greške. Dodatna degradacija jezika, sužava se svijet, to izgleda poprilično čudno ali to je tako. To se mora elaborirati, a ja nemam ni spremu ni volju za to. Ali olaki odnos prema jeziku je problem. Ne bi me začudilo da je prvobitni grijeh napravljen u 8. vijeku, potvrđen u 19. stoljeću.

U tvojim posljednjim knjigama postoji jedan lik koji je temeljni lik u dijalogu unutar romana. Tvoji posljednji romani, pogotovo zadnja dva su romani u nekoj vrsti paradijaloške forme. Iznevjeravajuće i neortodoksne i taj lik s kojim se vodi razgovor je Stojković?

Stojković je puno ličnosti plus fikcija. On je ono što bih ja volio biti ali ne mogu. Nemam ja visinu za njega. Ima tu komponenti mojih prijatelja i sve je omotano u fikciju. To je superego romana, možda čak i moj. Formalno je fikcionalan lik. 

Kontraendorfin zapravo za temu ima nešto što se obično doživljava kao esejistička tema. Većina drugih pisaca ili svi pisci u Srba i Hrvata kada bi se uopće bavili onim čime se ti baviš, to bi pokušavali artikulirati u nešto što je non fikcija. Moglo bi se reći da tako pišeš sigurno zadnjih 20-ak godina. Prethodno si imao dvije faze. U prvoj si pisao prozu koja je imala nešto potpuno beketovsko, bila je ispražnjena od velike naracije i od narativnog sadržaja. Nakon toga si imao Famu o biciklistima koja je bila narativno ludilo i onda si od svega toga jednostavno odustao i počeo pisati ovo i ovako. Zašto?

Ne bih znao. Događaju se neki događaji. Iscrpiš mogućnosti jednog prosedea, jednog načina gledanja na stvari. Više nisam mogao, a nešto pisati moram jer moram nešto raditi sa sobom. Sačekam neko vrijeme i to krene. Često neki događaj me potakne. 

Već dugo pišeš i novinske kolumne. Svaki dan pišeš novinski komentar i to je obično na drukčiji način pišeš o onome čime se baviš i u prozi?

To su manje više iste teme, ali je drugačiji format pa nemam estetsku obavezu. Ono što može proći kao dobra kolumna ne može proći u romanu. Mnogo manje dozvoljava bilo kakvih sloboda, makar izgleda razulareno, a kolumna dobro dođe kao vježba. Kao pijanisti koji moraju svaki dan svirati. Kad pišem prozu, pišem 20 dana, mjesec maksimalno pa radim pauzu. I tako nekoliko etapa. Održavam najobičniju spisateljsku kondiciju. Da mi ne bude teško koncentrirati se i tražiti riječi. 

Sredstvo kojim se služiš i u novinskom tekstu i u proznom tekstu je vulgarnost, skurilnost, psovka, bezobrazluk. Nitko u ukupnoj kolumnistici Srba i Hrvata i malo tko u srpsko hrvatskoj prozi je toliko psovao kao što ti psuješ. Što je za tebe psovka?

Psovka je kao i u životu. Izgubili smo živce, nemoćni smo i opsujemo. Psujem i ne ustručavam se kad nijedna druga riječ neće reći ono što želim reći. Psovka ima funkciju pojačala i onu pedalu za gitaru da daje riff. Nije to namjera da ikoga opsujem, nego je to taj tonalitet teksta. 

Ti si religiozan? 

Da. 

To se osjeti u tvojoj prozi. 

Ja to ne krijem. Ne razmećem se, time se ne treba razmetati, ali nije to nešto što bih krio. 

Religiozni pisci u našoj tradiciji su ljudi drukčijeg temperamenta, blagi su, ne psuju.

Što misliš, bi li Isus ranije pročitao Kontraendorfin ili neku bljuvotinu Nikolaja Velimirovića?

Ja o tome govorim kao čitatelj, pisac i čovjek koji na svoju žalost nije religiozan.

Ima vremena, a nisam ni siguran da nisi. 

Postoje li heretici u srpskoj prav crkv?

Ne. Hereza je ustvari neslaganje u najužoj definiciji. Neko odstupanje od simbola vjere. Helenizam protiv romanizma, ja sam poprilično to proučavao. Ne može se govoriti o bogu kao jednom. Tu prestaje priča. Hereza može biti samo oko simbola vjere. 

Koji ti pisac u našoj književnosti pada na um kao tvoj pisac? Što je tvoja književna tradicija unutar tvog materinjeg jezika?

Stevanović, Laza Kostić, Ivo Andrić, Vasko Popan...