Na neke važne položaje Pavelić je postavio je pravoslavce. Uspio ih je vezati uz sebe, ne samo preko njihovih interesa, nego i osobnim načinom kontakta, tako da su se ovi doista iskreno oduševljavali njegovom osobom. U ovome je osobito karakterističan bio general Grubić, što je Pavelić vrlo dobro osjetio, te ga postavio za šefa svoga Glavnog stana, piše Moškov u zatvoru Udbe
Knjiga "Ispovijed iz pakla: uspon i pad Ante Pavelića" u rekordnom se roku rasprodala. Doslovce je razgrabljena za samo dva tjedna pa su 24sata tiskala i drugo izdanje koje se ovih dana nalazi u knjižarama i na kioscima. Okosnicu knjige čini dosad zatajena ispovijed Ante Moškova, zapovjednika Pavelićevog tjelesnog zdruga, pripadnika prve ustaške emigracije iz Italije i nesuđenog Pavelićevog zeta, u kojeg je fatalno bila zaljubljena Višnja Pavelić, kćer Poglavnika NDH. Zbog velikog zanimanja čitatelja, ekskluzivno donosimo izvatke iz ovog publicističkog bestselera u pet nastavaka
Pogledaj video
Pokretanje videa...
00:58
U ovome svom načinu i umjetnosti nije zaostajao Pavelić ni prema ostalima. On se znao vrlo lako i trenutačno pretvoriti iz govorljivog zaštitnika i gotovo bi se moglo reći pobornika islama, u pobožnog praktičnog katolika, koji kao "pravi vjernik" svim silama radi na interesu katoličke crkve. Ja vjerujem da je Pavelić samo imao veće vremensko razdoblje na raspolaganju da bi isto tako postao i "pravi zaštitnik" Hrvatske pravoslavne crkve, jer je već na tom polju poduzeo potrebne korake postavljajući
Na neke vidne položaje postavio je pravoslavce (general Grubić, general Dragojlov, Sava Besarović i drugi).
Pavelić je isto tako i ove uspijevao odvojiti i vezati ih uz sebe, ne samo preko njihovih interesa, nego i osobnim načinom kontakta, tako da su se ovi doista iskreno oduševljavali njegovom osobom. U ovome je osobito karakterističan bio general Grubić, što je Pavelić vrlo dobro osjetio, te ga postavio za šefa svoga Glavnog stana, piše Moškov u zatvoru Udbe. (...)
Ante Pavelić bio je Moškovu, kako smo već rekli, idol. Zapanjujuće je da taj "čovjek hrvatske sudbine", čija se sjenka nadvija nad hrvatskim narodom već evo stoljeće, zapravo nema prave monografije. Poklonici ga obožavaju, i danas, svemu unatoč. Protivnici ga demoniziraju, a malo ga tko pokušava objasniti. Ante Moškov na to je objašnjenje utrošio zadnje dvije godine svoga života, i praktički, sve one godine prije.
A Pavelić je bio slojevita, šekspirijanska figura. Moškov je ispričao nekoliko zapanjujućih priča o kultu njegove ličnosti.
- Možda je najzanimljiviji primjer Pavelićevog uspješnog osvajanja i zadobivanja ljudi slučaj generala bivše jugoslavenske vojske Đukića, posebnog izaslanika Draže Mihajlovića, nastavlja dalje Moškov.
- Iako je bila stiska i nevolja u kojoj se našao Draža sa četnicima, a i sam Pavelić, koje su dovele Đukića u Zagreb, ipak je Pavelić i s njim znao na svoj majstorski način razgovarati i oduševiti ga za svoju osobu. Je li Paveliću bio poznat poseban odnos i naklonost Đukićeva još od ranije prema Pašiću i njegovo obožavanje Pašića kao državnika, ili je kod ovoga uspio svojim poznavanjem mentaliteta ljudi Đukićeva kova, nije mi poznato. Sve ako je Đukić, koji je bio doista rezerviran prilikom dolaska u Zagreb, tako se nakon sastanka s Pavelićem promijenio, da je na sva usta njemu govorio kao "doista velikom čovjeku" i "velikom državniku", te da on "iako je poznavao veliki broj državnika i diplomata, nije naišao na čovjeka sličnog Paveliću - osim Pašića". (Đukić - koliko je meni poznato iz njegovih izjava - nije osobito bio raspoložen prema Aleksandru Karađorđeviću, baš radi Nikole Pašića).
Da ovo hvaljenje Pavelića nije bilo namješteno (dokazuje pismo koje sam slučajno uhvatio i to ne u Zagrebu, nego preko jednog njegovog oficira u Novoj Gradiški ili Novskoj, gdje je pismo odmah prepisao i fotografirao. U pismu su bili gotovo isti izrazi i pohvale i divljenje za Pavelića, kao "zadivljujuće čudo" i izraza "neobično mudar čovjek" (ili uman) i "veliki državnik" i slično, uz opasku da je bilo potpuno krivo njihovo (četničko i Dražino) mišljenje o Paveliću kao jednom "nesposobnom i krvavom tipu". U istom pismu je ovaj Draži javljao da je Pavelić izrazio želju da u Zagrebu ostane jedan Dražin predstavnik kao "stalna veza" i da je zaželio da to bude baš osobno Đukić, koji otprije pozna Zagreb. (Ovo mi je potvrdio i Joso Rukavina). Da i pismo nije bilo podvaljeno vidjelo se po traženju Đukićevu u istom pismu da mu Draža pošalje – ako odobri da ostane u Zagrebu -posebnu šifru i organizira dostavljanje vijesti o zbivanjima, "da ipak Hrvati ne bi mogli vratiti potpunu kontrolu" nad njim. Potvrdu ovakvog oduševljenja Đukićeva za Pavelića čuo sam osobno i od inženjera Predavca koji je za vrijeme rata bio stalno uz Dražu i došao skupa s Đukićem u Zagreb i koji je isto tako bio iznenađen Pavelićevom osobom i nastupom, te iako u dosta nezgodnom osobnom položaju vis-a-vis Pavelića (kao Hrvat) i izjavljujući da on "vjeruje" u nacionalno jedinstvo jug. naroda, koje će se "kasnije samo od sebe ostvariti" (uz opasku "da uviđa da je bilo preuranjeno"), tumačio je kako "sada shvaća pravo značenje osobe Pavelića i neuspjeh Dražinog pokreta i Srba, koji "nijesu imali sličnog čovjeka na vodstvu". Prema vijestima koje sam čuo u Italiji 1946. godine, general đukić je u emigraciji zadržao neizmijenjeno mišljenje o Pavelićevoj osobi kao "sposobnom i velikom državniku", tako da je bio oštro napadan od svojih četničkih drugova i morao se radi toga povući, jer je navodno došao i u sukob s istima. (Božo Vučković). Isto tako je Pavelić ostavljao svojim načinom ophođenja vrlo povoljan utisak i na strance. Čuo sam od mnogih ljudi kako su se stranci divili Paveliću i to u privatnim razgovorima, a meni je poznato, na primjer, veliko divljenje pariškog odvjetnika Desbonsa (branitelja sudionika atentata na Aleksandra), koji je došao kao gost Paveliću u Zagreb.
Imao sam ga prilike gledati kako kako govoreći o Pavelićevoj osobi i spominjući njegove riječi „sažaljenja za nesreću francuskog naroda“ doslovno plače. Ovaj već postariji, ali vitalan i bar - po ostavljenom utisku – dosta pametan i vidljivo neobuzdano osjećajan čovjek, koji plače nad sudbinom svoga naroda, okrećući demonstrativno leđa da u lokalu ne gleda njemačke uniforme izjavljivao je da "Francuska ne bi propala da je na njenom čelu bio Pavelić", i da "Hrvati koliko god ljubili i poštovali Pavelića, ne znaju koliko je to veliki čovjek", kao i da su svi dotadašnji francuski, a i evropski državnici ništica (nulliteea) u usporedbi s Pavelićem. (Sjećam se da sam istoga pitao kakav je maršal Petain i da je odgovorio talijanskom rimom, star čovjek dobar ni za što, (tutta la vechhia gente, buona per niente). Desbons je svojim aluzijama dao do znanja da mu je poznato kako Pavelić ne voli Nijemce. Ovo je jedna od Pavelićevih finesa, znajući za intimni osjećaj pojedinca, znao se poslužiti njime kako bi dotičnog još više zadobio za svoju osobu. Iz ovoga se da naslutiti kako je bio prilično brz u poznavanju ljudi, jer je on i inače općenito bio sumnjičav prema Nijemcima nadasve ne samo oprezan, nego i vidno radio da stekne njihovo apsolutno povjerenje. U nastojanju zadobivanja stranih ljudi za svoju osobu bio je vrlo široke ruke u poklonima i dosta vrijednih stvari, ali koje njega nisu ništa koštale (a da se i ne govori o odlikovanjima).
24sata © 2024
