ZM: “Dobar dan. Molim vas, možete li mi unovčiti ovaj ček?” Šalterska službenica: “Naravno, gospodine. Možete li mi dati osobnu?” ZM: “Paaa, zapravo, i ne nosim svoju osobnu sa sobom. Nekako mislim da mi i ne treba. Valjda znate tko sam, je li...” ŠS: “Da, znam tko ste”, nasmije se, “ali to su pravila naše banke. Žao mi je što inzistiram, ali to sam obvezna napraviti.” ZM: “Ali možete pitati bilo koga ovdje, sigurno svi znaju tko sam.” ŠS: “Gledajte, ja vam vjerujem, ali ipak trebam neki dokaz.” ZM: “Preklinjem vas, isplatite mi ovaj novac, nemam sad osobnu sa sobom, to sam ja, premijer.” ŠS: “Mogu vam samo ispričati jedan sličan primjer. Prekjučer je tu ušao Mario Mandžukić, također bez osobne iskaznice. Nakon rasprave, jedan čovjek koji je bio u redu na drugom šalteru viknuo je: Mandžo, ide lopta. Mandžukić se okrenuo, skočio i škaricama pogodio loptu i zabio je u rašlje ulaznih vrata. Nakon toga, svima je bilo jasno da je to Mario Mandžukić, pa smo mu isplatili novac. Eto, možda nam i vi možete nečim dokazati da ste to baš upravo vi.” ZM: “Uh, sad ste me baš zatekli. Totalno sam bez ideje. Nemam pojma što bih napravio, ništa mi ne pada na pamet...” ŠS: “Jel’ vam odgovaraju novčanice od 500 i 200 kuna ili da sve isplatim po 100?...”