Granični prijelaz Medyka, između Poljske i Ukrajine, polako, ali sigurno pretvara se u improvizirano naselje
REORTAŽA S GRANICE
Reporter 24sata s izbjeglicama: 'Hodamo po čitave dane, nismo spavali 4 dana, gladni smo...'
Šator kraj granice podignut je na goloj blatnjavoj zemlji. Na tlu su razbacani deke, popluni, kartoni, raskriljene jakne. Izigravaju bizarne verzije tepiha.
PRATITE UŽIVO:
Ljudi spavaju na tlu, umotani u prljave pokrivače. Jedan muškarac, u debeloj bundi i kapi, počinje se nekontrolirano ritati. Ima grimasu bola na licu. Oči su mu čvrsto zatvorene. Nije nam jasno što se događa. Priskaču neki francuski novinari, trzaju ga, pitaju je li dobro. Čovjek se budi, dezorijentirano gleda oko sebe. Nije mu ništa. Imao je noćnu moru.
POGLEDAJTE VIDEO VIJESTI:
Pokretanje videa...
VIDEO
Pod istim platnom, nekoliko metara dalje, žena masira mužu prsa. Stenje. Stišće šake. Noge mu se grče. Netko doziva liječnika. Dolazi kombi prve pomoći. Ulijeću bolničari, iznose ga na nosilima. Supruga ne želi razgovarati, kaže da će biti dobro, da je samo iscrpljen.
Dvije djevojke sjede oslonjene leđima o leđa, jedna je zaspala dok je rukom prinosila kreker ustima. Mladić leži na prevrnutoj plinskoj boci. Žena omotana vrećom za spavanje zuri u mobitel i plače. Nekakva je galama vani. Tri volontera u narančastim prslucima podižu muškarca bandažirane noge na kolica za šoping. Čovjek jauče. Posjedaju ga unutra kao vreću krumpira i voze gore, prema drugom šatoru, prema poljskoj ambulanti. Izvlače ga, spuštaju na stolac. Liječnica mu zavrće nogavicu do bedra. Koljeno mu izgleda groteskno, dvostruko je veće. Njegov prijatelj prevodi. Izraelci su. Nije pao, nisu ga udarili. Ne zna što mu je. Korak dalje, drugi doktor daje infuziju poluonesviještenome mladiću.
Granični prijelaz Medyka, između Poljske i Ukrajine, polako ali sigurno pretvara se u improvizirano naselje. Ljude koji su pješice prešli dočekuju volonteri, usmjeravaju ih dalje, šire ih u rukavce prema pultovima s hranom, vodom, odjećom, informacijama. Malo dalje je cestovni ulaz, već danima potpuno zagušen autobusima izbjeglica. Prođu povremeno pored nas u autima, kroz prozore vidimo da su interijer prenamijenili u mobilne kućice prekrcane pokrivačima i hranom. Pješaci šepaju kroz koridor. Dočekujemo ih, pokušavamo razgovarati. Neki nisu spavali danima. Neki su hodali desecima kilometara.
Medyka je koktel rasa i nacionalnosti. Čujemo francuski, njemački, farsi, varijacije slavenskih jezika. Maryjam, recimo, odlično govori engleski. Podrijetlom je iz Irana, rat ju je uhvatio u Kijevu. Kaže da se ondje školovala za zubaricu. Izmučena je, tek je prešla liniju prema Poljskoj.
- Iranska ambasada ništa nam nije pomogla. Platili smo 600 dolara nekome da nas preveze iz Kijeva do Lavova. Pješačili smo tridesetak kilometara. Hodamo po cijele dane, nismo spavali četiri dana. Hrane praktički nije bilo. Pod je bio leden, nismo imali nikakav ležaj. Nismo ni mogli spavati, ljudi su se međusobno tukli i krali odjeću kako bi je zapalili i ugrijali se. Palila sam je i ja. Sinoć je bilo minus 11 - priča djevojka i pokazuje na sebe. Nosi četiri jakne.
- Vidjeli smo kako su se dva čovjeka onesvijestila, poslije je netko govorio da su umrli, ali ne znam je li to istina - opisuje Maryjam.
Kako kaže, na ukrajinskoj strani granice neke su tukli.
- Nismo im prioritet jer smo stranci, nisu dali ni muškarcima da prijeđu, neki od njih ondje su već tri dana. Ja sam bila 24 sata. Odvojili su nas od Ukrajinaca i smjestili s Pakistancima, Indijcima, Afrikancima... - nabraja djevojka ljude diljem svijeta koji su se nesrećom zatekli u zemlji usred invazije. Hvali Poljake, kažu da su je toplo dočekali. Odlazi, šepa nekamo dalje, kaže da samo želi popiti čaj.
Asfaltom udaraju čizme triju muškaraca. Jedan je zadjenuo nož za ruksak. Ima prišivku sa simbolom stripovskog antijunaka Punishera, veterana kojem je mafija pobila obitelj pa sad provodi život utjerujući vlastitu krvavu pravdu. Njegov kolega cijeli je u maskirnom, na glavu je nabio zelenu beretku. Na prsima mu je ime i prezime, na ruci sitni amblem s ukrajinskom zastavom. Pitamo ga tko je, što je, kamo će.
- Jurij, idem u rat. U Donjeck - odsječno odgovara.
A što mu znači ta insignia na ramenu, lubanja obgrljena vučjim krznom?
- Ukrajinski marinci - kratko odvraća i odlazi. Dovikujemo pitanje za kraj.
- Bojite li se?
- Ne. Nema straha - siječe i nestaje u smjeru granice.
Jurijev odlučni marš u potpunoj je suprotnosti s Mohammedom. On sjedi na plastičnom stolcu, ne može se pomaknuti. Traperice su mu razderane. Jedna noga mu je umotana u zavoj. Srušio se pri prelasku. Pao je. Prešli su preko njega. Misli da mu noga nije slomljena, ali nije siguran jer je bio onesviješten kad ga je liječnik pregledavao. Muškarci okupljeni oko vatre slušaju što pričamo. Poderali su prazne kutije pelena i naložili ih da se ugriju. Mraz se još nije otopio.
Tamo, prema dežurnoj trgovini u sklopu graničnog prijelaza, sjede dva tipa. Jedan, mlađi, nas doziva. Raspituje se tko smo, što smo.
- Slušaj, imam ti priču. Ja sam Dean Koerts, Nizozemac sam. Ovo mi je prijatelj, radi u Kijevu pa sam ga posjetio. Bio sam tamo dva tjedna. Znao sam kakva je situacija, pratim vijesti, vidio sam da se ne čini dobro, ali na ulicama je sve izgledalo normalno. Svi su vodili normalan život i onda je iz vedra neba Putin objavio rat. Sljedeći dan pogledao sam kroz prozor i vidio tenk na ulici. Sulud prizor, da ti budem iskren. Okrenuo sam se tad i pomislio: 'U redu, ovo je trenutak za odlazak' - priča Dean pogrbljeno sjedeći na zidu. Kaže da se ne smatra izbjeglicom. Nije Ukrajinac, i on i prijatelj financijski su osigurani, ali prošlu noć osjetio je što znači bijeg od rata.
- Na prijelazu je bilo stvarno gadno. Vojska je znala biti gruba, na trenutke i brutalna. Htjeli smo otići iz Ukrajine da izbjegnemo sukobe, a oni su nas dočekali na granici. Bilo je hladno, padala je kiša, nismo imali hrane i morali smo hodati do benzinske po nju. Naložili bismo vatru, ali za desetak minuta morali bismo se pomaknuti u koloni dalje od nje. Mogao si je gledati, nisi se mogao ugrijati. Ma bilo je užasno - prepričava Nizozemac. Kaže da je vidio svašta.
- Otišli smo u jednom trenutku na crpku, ušli unutra i kroz prozor vidjeli kako vani dolazi jedan od onih u uniformi i palicom udara nekog čovjeka. Ne znam zašto, nismo mogli čuti ni vidjeti što se dogodilo. Udario ga je i nogom u rebra. Poslije sam čuo da su govorili o nekakvoj bombi, ali ne znam je li to istina - sliježe ramenima. Kaže da ima neke snimke, spremio sam mu broj, kaže da će ih poslati čim napuni mobitel.
- Ma bili smo kao životinje u kavezu na onom prolazu. Nikad nisam vidio ni osjetio ništa slično. Guranje, udarci, djeca. Tisuće auta. Odjeća razbacana svuda. Ja sam ostao bez svoga kovčega, netko je njime ugasio vatru... - monotono govori Dean. Nije ga briga za robu, kaže da se samo želi istuširati i zaspati.
Negdje na toplom i sigurnom. Daleko, daleko odavde.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
