Prosinac 1918: Hrvati znali iz čega bježe, ali ne i u što srljaju

Studeni 1918. godine, samo desetak dana nakon završetka takozvanog Velikog rata, krvavog sukoba svjetskih sila, na sjeveru Hrvatske, u Međimurju, sukob je još uvijek uvjetno trajao. Dotadašnji teritorij Kraljevine Ugarske, okupiran od Mađara, više od mjesec dana pokušavali su osloboditi bivši pripadnici austrougarske vojske, ujedinjeni s hrvatskim domobranima. Dva puta su pokušali, a onda konačno i uspjeli. Narodna vojska zauzela je Međimurje, ali u krvavom sukobu najveću su žrtvu snosili obični ljudi, o čemu se tih dana izvještavalo, pisalo, pričalo... U ostalim dijelovima zemlje vladala je nesloga. Francuska je štampa tih dana često isticala da se Jugoslaveni međusobno moraju složiti, Englezi su htjeli da njemački car objasni zločine koje su mu stavljali na teret. Svakodnevni život do jučer je bio u kaosu vrtloga ratnih zbivanja, a samo kratko nakon toga počeo je teći uobičajeno. Kod regenta Aleksandra Karađorđevića su se održavale audijencije, građani su se veselili slobodnom vremenu koje mogu 'potrošiti' na dobar film u kinu... Kratko vrijeme nakon završetka Prvog svjetskog rata, zagrebačke novine Jutarnji list, Obzor i Novosti ovako su pisale o svakodnevnom životu i zbivanjima: 

HRVATI UMIRU, ENGLEZI PROZIVAJU CARA, A FRANCUSKA SE ŠTAMPA "RAZVEZALA"O JUGOSLAVENIMA

Štrigova, 22 studenoga

Javljeno je već javnosti, koliko je Hrvata i Hrvatica u Međimurju povješano i postrijeljano. Ovi su već otišli Bogu na račun, da prime narodnu mučeničku krunu, ali u starodrevnom Zrinskijevom čakovečkom gradu čame u tamicama do 100 narodnih mučenika.

Muževi, žene i djeca su kao marva  ovdje zatvoreni. Svaki dan ih tuku i muče, a daju im za hranu komadić tvrdog kruha, a često ni to. Ovi jadnici polako umiru u užasnim mukama, na koje ih, ni krive ni dužne, stavljaju okrutni Madžari. No osvetit će se kruto nevino prolivena krv i vapaj djece, žena i staraca. Medjimurski Hrvati s pouzdanjem i sa vjerom gledaju u bolju i sretniju budućnost u velikoj i slobodnoj Jugoslaviji.

I dok su međimurski Hrvati potlačeni, na svjetskoj se sceni odvija prava drama. Naime, Ententa je zatražila izručenje njemačkog cara Vilima Hohenzollerna. Saveznici pozivaju nizozemsku vladu da izruči bivšeg cara Vilima pravdi entente, a ex car se brani.

Izvjestitelj Koelnische Zeitunga, Wegener, razgovarao je dan prije revolucije u Kielu tri četvrt sata s negdanjim njemačkim carem, koji je ovom prigodom između ostalog rekao: Bethman Holwegh i Jagow sami su vodili politiku posljednjih sedmica prije negoli je buknuo rat. Ja nisam ništa više znao o tomu jer su me sasvim protiv moje volje poslali u Norvešku. Nisam htio krenuti na put ali Bethmann Holwegh mi je izjavio: Ako Vaše veličanstvo ovdje ostane, rat je siguran, a svijet će okrivljavati Vaše Veličanstvo, da je ono krivo ratu.

Bivši car je nadalje izjavio da je samo slabo bio upućen o događajima, a kad je doznao, da je isplovila engleska ratna mornarica, odmah se je vratio kući, ali iz svoje vlastite pobude. Razvoj je rata djelo ruske vojnike stranke. Činjenica je da su ruske čete već prije vojnog navještaja prestupile njemačku granicu.

Generalni državni odvjetnik Smith izjavio je u skupštini u Wilborneu: vlada ide svojom politikom za tim, koliko je to u njenoj vlasti, kako bi potaknula saveznike, da se car Vilim lično pozove na odgovornost za zločinstva, za koja je u prvom redu lično odgovoran.

Engleska hoće, neka mu se pruži prilika, da se obrani protiv objeda, koje se na njega dižu.

U vrtlogu dnevnih događaja, francuska štampa piše o Jugoslavenima. Journal de debats, pišući o konferencijama u Ženevi, žali, što se jugoslavenski predstavnici nisu složili za jednu vladu, već se je ostalo pri staroj, da je za Jugoslavene jedna vlada u Beogradu, a druga u Zagrebu, koja u ostalom još nije priznata.

Pašić je obećao Korošecu, da će posredovati kod ententinih vlasti, neka i vladu u Zagrebu priznadu. No s time se još ne postizava jedinstvo, koje je prijeko nužno. Dalje kaže list: Ako Jugoslaveni žele biti priznati, neka se međusobno slože, dokazujući time, da načelo narodnosti, u ime kojega se traži ujedinjenje i sloboda, nije puka iluzija, nego konkretan čin. Uz to,  danas su primljeni u audijenciju kod regenta Aleksandra  sljedeći delegati: nar. zast. Vjekoslav Spinčić iz Istre, dr Fran Barac, član središnjeg odbora Narodnog vijeća, dr Janko Šimrak, dr Ante Tresić Pavičić, Većeslav Vilder. Svi delegati odnijeli su najbolje dojmove sa audijencije, te svi ističu demokratski ton razgovora, ljubaznost te posvemašnju upućenost u sve prilike naših zemalja.