Problem je u obiteljima, jednako onog djeteta koje se drugima izruguje, i onog koje teško odreagira na pritiske vršnjaka. Roditelji koji su i sami podložni tuđem mišljenju jako često upućuju dijete da je mišljenje okoline u svemu jako važno, pa mu za neku pojavu kažu "to je sramota". Pojam "sramoćenje" djetetu je vrlo apstraktan,ali pod snagom autoriteta vrlo rano zaključuje da je njegovo mišljenje nebitno, pogotovo ako nije u skladu s okolinom, iako nakaradna i primitivna shvaćanja još uvijek itekako postoje.Kad dijete doživi izrugivanje vršnjaka, smatra da za to postoje stvarni razlozi, a zbog straha od odbacivanja pati. S druge strane, djeca koja kod drugih pronalaze razloge za ismijavanje, dolaze iz obitelji gdje je to normalna i svakodnevna pojava, bez obzira na težinu riječi.U mnogim je obiteljima sasvim normalno ruganje, dapače, to im je glavna odgojna metoda, pa nije čudno što je prenesu i na vlastite odnose s vršnjacima...