Polemika (2): Kako su bankari namamili neiskusne klijente...

Pročitajte 2. dio polemike iz 24sataExpressa u kojoj profesor filozofije Luciano Lukšić i Željko Ivanković, glavni urednik časopisa Banka pišu o problemu "švicarca"

>> Pročitajte prvi dio polemike

Bankari i njihovi pacijenti

piše: Luciano Lukšić, prof. filozofije

Zanimljivo je da smo se u prvom krugu ove debate g. Ivanković i ja pozivali na radove raznih nobelovaca, jer se rezultati njihovih istraživanja financijskoga, trgovačkoga i bankarskoga kapitala na svjetskome tržištu u društvenim znanostima smatraju otkrivenim zakonitostima (poput Newtonovih zakona mehanike), nevidljivih sila koje upravljaju kretanjem novca i promjenama njegove vrijednosti u ovisnosti o ekonomskim, političkim, socijalnim, znanstvenim, tehnološkim, trgovačkim i drugim, pa i psihološkim promjenama u klijenata (vidi najnoviju “anarhističnu kriptovalutnu“ ludost: Bitcoin!). Problem s tim znanjem jest da se ono uglavnom stječe ex post, poput znanja seizmologa ili vulkanologa. Ni medicina ne zna postupati prema nepostojećim, odnosno još nepoznatim bolestima. No ovo nije znanstvena debata o financijskoj teoriji Rudolfa Hilferdinga, ni o teoriji igara nobelovaca Roberta J. Aumanna i Thomasa C. Schellinga, nego promišljanje o etičnosti postupanja banka prema klijentima u “aferi Franak”, koja je izazvala pozornost svekolike javnosti, sve do samoga predsjednika RH Ive Josipovića. Nije neobično da o pitanjima novca, politike i religije ne raspravljaju samo stručnjaci, nego o tome svoje stavove imaju svi od prosjaka do milijardera, od nepismenih do nobelovaca, od ateista do Pape. Svatko nastupa sa svojega gledišta, svojim iskustvom i znanjem zastupajući vlastite ili tuđe interese. Osobno ne zastupam nikoga posebno, niti sam osobno ugrožen tim kreditima, ali sam građanin koji je, kao i svi ostali, ovisan o društvenim odnosima u kojima živi.

Dr. sc. Željko Ivanković nesporni je vrhunski autoritet na području bankarstva i ukazao mi je čast time već samom činjenicom da je pristao sa mnom javno raspravljati o ovome bolnom problemu. Ipak mi se čini čudnim što u odgovoru na moj prvi tekst neka bitna pitanja prešućuje, dok usporedbu bankarstva sa šibičarenjem spominje čak deset puta pa se stječe dojam da je “okrenuo pilu naopako“. Kao da je bit problema sama metafora (u nastavku teksta slijedi pojašnjenje), a ne zelenaški odnos bankara prema klijentima.

Pokušavajući tu usporedbu opovrgnuti Ivanković tvrdi da “…šibicari gledaju da svog suigrača nikad više ne sretnu, dok bankari nastoje klijenta privući i vezati uz banku.“ Kad bi barem to bilo istinito! Štediše koji su svoje povjerenje u Komercijalnu, Dubrovačku, Županjsku, Ljubljansku, Gluminu, Credo banku (u name it) iskazali povjerivši im vlastiti novac, nikada više nisu ugledali ni bankare s kojima su „bankarili“, jednako kao ni svoj novac, a sigurno bi ih rado ponovno vidjeli te s njima izmijenili nekoliko riječi. (Da me “dotuče“ uspoređuje tu metaforu s umotvorinom koju rabi popularan i duhovit komentator koji nepostojeći predmet sprdnje vješto sam fabricira da bi imao corpus delicti.)

Ivanković nastavlja: “Klijent polaže svoje karte pred banku i pri tome se nastoji pokazati u što boljem svjetlu“. Ali ne kaže da je klijent na to prinuđen, što banku stavlja u položaj da “licitira“ do durhmarša, dok klijentu ne otme svu imovinu te mu prečesto usput i razori brak, otuđi prijatelje, pretvarajući ga u beskućnika, prosjaka, bolesnika, pokojnika… Toliko o ideologiji navodne “jednakosti u oskudici“. Mnogi bi htjeli čuti mišljenje gospodina Ivankovića i o tom aspektu “franačkih kredita“.

Ivanković se prečesto zabavlja postavljajući retorička pitanja: „Uostalom, postavimo jednostavno pitanje: kome bi Lukšić, kome biste vi, povjerili svoj novac, bankama ili Udruzi Franak?“... Potom savjetuje “Uključimo male sive stanice.“, ali sam taj savjet kao da ne slijedi. Tako postavljeno pitanje slično je pitanju: “Biste li da vas radije liječe liječnici ili njihovi pacijenti?“ Liječnici svakako, ali ne oni koji me kao pacijenta ucjenjuju i traže dodatno plaćanje za već plaćenu uslugu. Kao pacijent mogu u Grazu, Trstu ili Münchenu dobiti kvalitetniju liječničku uslugu za manje para od onih što traže korumpirani liječnici, ali kao kupac stana ne mogu tražiti bankarski kredit po uvjetima koje „domaće“ banke nude klijentima u svojim matičnim zemljama Italiji, Austriji ili Njemačkoj.

Unatoč kratkoj i burnoj povijesti brodolomnoga bankarstva u RH, Ivanković nevino pita. “U koga imate više povjerenja, tko dosad jest a tko nije iznevjerio one koji su mu novac povjerili? te navedeno potkrepljuje malograđanskim potemkinskim argumentima da su “osobni bankari uredno odjeveni“, te da „banke nastoje impresionirati svoje štediše...veličinom, zgradama,…pa čak i sjajem i pozlatom. Štediše će ostaviti novac ondje gdje ga i drugi ostavljaju, u velike zgrade jer se, u slučaju krize one mogu prodati i tako očuvati štednju…“ Kao da živi u nekome svome svijetu, pretjerano nalik na Alisu u Zemlji čudesa! Zar je zaista moguće da netko umišlja da klijenti, povjeravajući banci svoju teškim radom stečenu ušteđevinu, u odluci o onoj pravoj povode pozlatom, sjajem i veličinom zgrade te urednom odjećom bankara, “razmišljajući“ poput napirlitanih lutki iz sapunica ili prepariranih manekena iz BB realitya? Upravo stoga što se klijenti ponašaju racionalno te pažljivo uspoređuju kamate na štednju, kamate na kredite, prikrivene i objavljene troškove podizanja, vođenja i zatvaranja kredita, a ne povode se za “pozlatom i sjajem“, mogao je buknuti skandal zbog švicarskih franaka. Franak je u doba podizanja većine stambenih kredita iz ovog slučaja stajao nisko u odnosu prema euru, bankari su to samo odlično procijenili te namamili nestručne i nevješte klijente na uzimanje tih tada “povoljnih“ dugoročnih kredita. Ubrzo nakon sklapanja za klijente povoljnih ugovora banke su, nenajavljeno i bez objašnjenja (je li to legitimno?), počele povisivati kamatnu stopu, dok je istodobno, od svibnja 2008. do kolovoza 2011. godine, franak u odnosu prema euru porastao više od 50% tako da se gotovo s njim izjednačio i ugrozio egzistenciju ne samo hrvatskih “franačkih“ dužnika nego i samu švicarsku ekonomiju!

Sami Švicarci u tom trenutku donose povijesnu odluku o čvrstome vezanju franka uz euro, radi spasa vlastite ekonomije, a ta odluka olakšava položaj “franačkih” podanika i u RH. Dužnici bi još gore prošli, a banke višestruko zaradile, da su vrijednost kredita vezali uz cijenu zlata, čija je cijena od 2003. do 2011.g. ušesterostručena! Sve je relativno…

U opširnom članku http://www.banka.hr/komentari-i-analize/koliko-novca-trazi-udruga-franak Ivanković tvrdi da bi prihvaćanje zahtjeva udruge Franak predstavljalo bankama gubitak od najmanje sedam milijarda kuna, koje bi mogle narasti do 18 milijarda kuna, jer “bi obveze banaka prema izvorima iz kojih su financirale kredite u švicarcima ostale”, no s njim nisu suglasni prof. dr. Ljubo Jurčić, kao ni gospođa Branka Lukačević Gregić, vodeći stručnjak za bankarstvo iz udruge Franak koja tvdi da je to samo: “knjigovodstvena činjenica bez bitnih materijalnih efekata.” Dakle, ovo je kontroverzno pitanje o kojem postoje različita mišljenja, a potpuni laik poput mene ne može prosuđivati i presuditi tko je u pravu. O tome će odlučiti sud RH koji taj problem rješava s pravnog aspekta, a na zakonodavcu je da uskladi zakone o stambenim kreditima s Ustavom RH. Srećom, čini se da se na tom području nešto ipak pomiče nabolje, jer je ministar Linić nagovijestio prijedlog o limitiranju kamata za stambene kredite na oko pet posto, dok je u većini država EU ona još niža.

Ono što Ivanković ne kaže jest da kada „velike i uspješne banke“ bankrotiraju za sobom u bezdan povlače cijele države i narode, a od prodaje sjajnih ostakljenih nebodera ne mogu pokriti ni odvjetničke troškove. Stoga i izbjegava komentirati skandalozne tektonske poremećaje koje “velike banke“ svojim protuzakonitim poslovanjem proizvode širom svijeta, poput one navedene u mojemu prvome tekstu, o prijevari Barclaysa i ostalih moćnih britanskih banaka putem dugogodišnjega dogovornoga smanjenja međubankarskih kamatnih stopa - Libora. Tada je Barclays banka za vodeću ulogu u navedenome skandalu oglobljena s 290m funti, a taj je iznos za njih naš kikiriki, jer taj iznos zarade u nekoliko dana redovnoga poslovanja! Nama se, običnim smrtnicima, 1/1000 (jedan promil) čini smiješno malim postotkom, dok bankama koje vrte trilijune dolara, funti, eura i drugih valuta na umreženim svjetskim burzama, ta mala promjena donosi zaradu ili gubitak u milijardama.

U vezi s tom golemom prevarom, Andrew Rawnsley u Observeru od 30. lipnja2012. tvrdi da se to moglo dogoditi samo u Cityju gdje su prijevare i obmane institucionalizirane te naglašava da se Barclays i dvadesetak drugih banaka umiješanih u tu prijevaru nisu samo igrale kazino-kapitalizma, nego su i podešavale rulet, “baždarile“ kocku i obilježavale karte! A meni se prigovara na metafori šibičarenja. Osim toga mnoge su velike svjetske banke umiješane u pranje “prljavoga“ mafijaškoga novca, kao i profita multinacionalnih kompanija te novca privatnika koji plaćanje poreza izbjegavaju kroz offshore kompanije u otočnim poreznim oazama Karipskog i inih toplih mora, a u astronomskim iznosima od tridesetak tisuća milijarda dolara. Istim se tim ilegalnim novcem potom kupuju vlade, stranke, novinari, policijski, sudski i vojni zaštitnici za izazivanje ratnih sukoba, rušenje demokratski izabranih vlada te uspostavljanje totalitarnih režima.

Bjelodano je, dakle, da tu nije riječ “samo“ o novcu i bankarskome sustavu, nego prije svega o očuvanju demokratskog poretka - a za to su zaduženi svi građani, a ne samo bankarski eksperti − te stoga zakoni koji kažnjavaju bankarske prijevare ne bi smjeli biti toliko blagi da se i dalje isplati varati klijentelu.

Ti zakoni moraju postati drastični i u pogledu novčanih kazni (koje moraju premašivati ilegalnu zaradu kako banaka tako i bankara) i u pogledu dugotrajnih kazni zatvora od 20 i više godina!

Nisam neutralan: Ja sam na strani štediša

piše: Željko Ivanković, glavni urednik časopisa Banka

U drugom tekstu gospodin Lučić postavlja mi cijeli niz pitanja koja nisam u stanju čvrsto povezati, osim po tome što se sva tiču nekih aspekata bankovnog poslovanja, u nas i u svijetu. Tekst, na primjer, završava slučajem namiještanja Libora u londonskom Cityju, a čija je veza sa “slučajem Franak” samo formalna i sasvim nevažna. Čini se da slučajem namještanja Libora g. Lukšić želi pokazati da su bankari po naravi pokvareni pa su dakle pokvareni i u “slučaju Franak”. Naravno, pred takvim se zaključivanjem priječi nepremostiva napuklina, što logičar Lukšić zacijelo vidi, pa zato nije jasno ni izrazio čemu u priči o franku skandal s Liborom?

Veza “slučaja Franak” i slučaja Libor međutim postoji na sasvim drugi način. Naime, promjenjiva kamatna stopa u slučaju franak ovisila je uglavnom o kretanju cijene novca na međunarodnom tržištu jer su izvori sredstava domaćih banaka značajnim dijelom u inozemstvu, a Libor je ključna mjera cijene novca na međunarodnom tržištu. No ne može se domaće bankare optuživati za promjenu kamatne stope na temelju namještena Libora jer u tom namještanju oni nisu ni mogli sudjelovati. Na taj sam način odgovorio i na pitanje o promjenama kamatnih stopa u kreditima sa švicarskim francima. Ni Udruga ne dovodi u pitanje da su promjenjive kamatne stope bile (i ostale) dopuštene propisima i da su kao takve unesene u ugovore. Nemam informacija koliko su bankari u obavještavanju o promjenama bili korektni i obzirni.

Činjenica je, doduše, a koju g. Lukšić, nažalost, ne zna, da su sve referentne mjere podložne manipulaciji, pa je slučaj Libor samo rezultat inherentne nesavršenosti institucija. Uobičajeno se na slične skandale reagira pojačavanjem regulacije, osobito transparentnosti i nadzora, no uvijek se, kao i u političkoj sferi postavlja ono krajnje pitanje - tko nadzire nadzornika. Eto, to je kratko objašnjenje slučaja Libor, u kojem su sudjelovali veliki igrači, velike banke, a koji je sličan nizu većih i manjih skandala koji redovito izbijaju u biznisu, financijama i političkom, odnosno javnom životu. Naravno, sklonost prijevari nije karakteristika samo velikih igrača, ali su oni vidljiviji i medijima zanimljiviji. Od uzimanja tuđeg, na primjer na način da ne vraćaju dugove, nekad se ne mogu suzdržati ni oni koji imaju manje.

Slučaj Franak također nije ni po čemu sličan slučaju propasti nekolicine hrvatskih banaka potkraj devedesetih i početkom ovog stoljeća, a koje g. Lukšić spominje (Županjska, Glumina, Komercijalna...) Dapače, upravo je riječ o suprotnim slučajevima. Devedesetih, stradali su bile štediše koje su u tim bankama držale štednju iznad razine osiguranih depozita, a u “slučaju Franak” klijenti banaka koji su u teškoćama su - dužnici. Također, banke su tada međusobno oštro konkurirale jedna drugoj u privlačenju štednje po visokim, neizdrživim kamatnim stopama (10-15 posto) a u “slučaju Franak” međusobno su jedna drugoj konkurirale niskim kamatama na kredite u švicarcima. A i ukupne okolnosti bile su drukčije.

Možda je zato najbolje da pokušam dati svoje viđenje kako je i zašto nastao problem s kreditima u švicarskim francima. Kao što je poznato, najviše ih je dodijeljeno 2006 i 2007 godine, kad je uopće vladala i najveća euforija na financijskim tržištima, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu. Bilo je to doba velikih privatizacija, Ine, HT-a, Plive i izlaska na burzu još nekolicine kompanija. Više od pola milijuna Hrvata sudjelovalo je sa svojom štednjom u tim poslovima. Neki su i dizali kredite (u švicarcima) da bi kupili dionice. Crobex, indeks Zagrebačke burze bio je u listopadu 2007 godine na rekordnih 5300 bodova. Pohlepa je bila opća. Činilo se da je sve moguće. Iz Austrije, s granice sa Švicarskom, prelijevanjem su i u Hrvatsku stigli povoljni krediti u švicarcima. Dobrom poslu nadali su se svi, i kreditori i dužnici. Istina, neki su krediti u francima bili vezani za druge proizvode, na primjer za stanove, jer su u švicarcima kreditirani i graditelji. No sve je to dio normalnog financijskog poslovanja.

A onda se sve srušilo. Nemam mjesta ovdje ulaziti u to zašto i kako, no reći ću da u svijetu postoji barem 21 uvjerljiva teorija o uzrocima velike recesije. U ožujku 2009 godine Crobex je pao na samo 1300 bodova, što znači da su kompanije u njegovom sastavu vrijedile otprilike 75 posto manje nego godinu i pol dana prije. Toliko se smanjila imovina njihovih vlasnika (dioničara). Neki su izgubili možda i više, drugi manje. Tisuće obrta su zatvorene, stotine tvrtki su zatvorene, deseci tisuća ljudi izgubili su posao. Hrvatska je ekonomija u minusu već petu godinu.

Švicarski franak, koji inače služi kao valuta za krizna vremena, počeo je naglo rasti i teret otplate samo rata, a da se o glavnicama i ne govori učinio mnogim dužnicima neizdrživim. Prema podacima same udruge Franak, oko 20 posto dužnika je do 2012. godine ušlo u pregovore s banakama i na neki način restrukturiralo svoje obveze. Neki su zadovoljni novim aranžmanom, većina i dalje nije baš sretna, što nije čudno, jer se kredit ne može poništiti čarobnim štapićem, no prema podacima banaka ti su aranžmani vrlo uspješni. Oni koji su ih sklopili vrlo dobro servisiraju svoje obaveze. Udruga Franak, inače vrlo agilna i dobro organizirana grupa za pritisak, te podatke baš i ne ističe. Kao što ne ističe da su članovi Udruge ipak među bolje stojećima u Hrvatskoj. Što naravno ne umanjuje muke onih koji su ozbiljno stradali pod teretom kredita.

Je li se problem mogao spriječiti? Po mojem sudu - teško. Hrvatska narodna banka u to je vrijeme na sve načine suzbijala i stišavala euforiju, koja je dolazila iz svijeta i iz političke sfere.

Činile su to i neke banke, ali se nisu mogle izolirati od kretanja na tržištu. Da su krediti u francima zabranjeni, razumno je pretpostaviti da bi se pojavio neki drugi jeftin ali rizičan proizvod. Slične pojave karakteristike su financijskih sustava širom svijeta. Možda ne bi zagrizli isti ljudi, ali ...

Ako se sve zabrani, suzbije i maksimalno regulira, kao što je tendencija ovih dana (razumljiv ekstrem) ljudi se nerijetko okrenu potpuno neformalnom tržištu, da ne kažem sivom ili crnom. Događa se to i na razvijenim tržištima koja imaju iskustva s financijskim krizama. Uostalom, upravo ovih dana luduje cijena Bitcoinsa, virtualne internetske valute, a to sigurno ne forsira bankovni sustav, iako nije jasno što ili tko stoji iza te pojave. Virtualne bodove koji su do prije mjesec dana vrijedili 10 dolara ljudi sad kupuju za više od sto dolara, očito se nadajući da će ih moći prodati još skuplje. Ili ih plaćaju nekim bezvrijednim ili crnim dolarima. Tko će biti kriv kad se cijena sruši? U takvim slučajevima nema restrukturiranja kao u uređenom i snažnom bankovnom sustavu, kakav je hrvatski još uvijek.

Što će biti dalje? Nemam pojma. No, nisam, za razliku od gospodina Lukšića, neutralan dok raspravljam i analiziram financijski sustav. U financijskom sustavu banke posreduju između štediša i dužnika. Načelno - ja sam na strani štediša!