Dovoljno je vidjeti pusta školska košarkaška igrališta. Tu je početak svega. Nekad se na takvim igralištima čekao red da bi se odigralo 3 protiv 3. Danas je rijetkost da se negdje igra, a kad sam gledao par takvih "haklova" sve mi je bilo jasno. Nekad se moglo uživati gledajući te male majstore, neki su imali šut, neki tehniku, neki ideju, neki odraz i to je bilo ukomponirano u igru koja je imala glavu i rep, tu je bilo fantastičnih dodavanja, prodora, šuteva ... oni najbolji su onda usmjeravani u klubove, a neki nisu čak ni htjeli se zezati s klubovima već su postali vrhunski hakleri. Nekad je dvorana sportova bila nedovoljna da primi sve u gledalište, danas bi i kutija šibica bila prevelika. Kad nema baze nema se od kuda napraviti kvaliteta, a za kvalitetu treba košarku napraviti zanimljivom, a to se radi kvalitetom koja osvoji neku medalju na nekom takmičenju. Zatvoren krug. Koji klinac danas ima potrebu furati se na nekog našeg igrača u nekom našem klubu? Pa ja ne znam ni jednog igrača koji se može smatrati niti približno kvalitetnim spram Petroviću, Nakiću, Knegi a da o starijim ni ne pričam jer ih se nitko više niti ne sjeća.