Pet godina od smrti legende Torcide: Padobran je fijuknuo, a Žan strašno brzo udario u tlo...

Žanovo djetinjstvo obilježilo je odrastanje na ulici, mladost je proveo na tribini Poljuda, zreliju dob u Domovinskom ratu, da bi na koncu sebe i svoj mir pronašao u padobranstvu, jer su ga skokovi potpuno ispunjavali, ispričao nam je Ivan Mandić, padobranac i prijatelj pokojnog Žana Ojdanića, koji je u tragičnoj nesreći na sinjskom aerodromu poginuo prije pet godina. 

Podsjetimo, Žan Ojdanić široj je javnosti poznat kao vođa navijača Hajduka, čiji se prepoznatljivi lik dugokosog mladića sa sunčanim naočalama i Hajdukovom maramom nalazi na brojnim grafitima. On se nakon osnivanje udruge Naš Hajduk malo po malo povlačio iz aktivnog rada Torcide i Našega Hajduka zato što je bio umoran i zasićen pa se želio malo više posvetiti obitelji i padobranstvu. Na žalost, mir koji je pronašao nije dugo potrajao.

Razne priče

Baš kao što su o Žanu kružile brojne priče i legende za navijačkih dana, tako su odmah nakon tragične nesreće krenule i brojne priče o njegovom stradavanju. U pravilu netočne, poput priče da je bio neiskusan, da mu je zakazala oprema, da mu je srce zatajilo još u zraku, da je za nesreću kriv drugi padobranac koji mu je ušao u putanju, da ga je sa zemlje snimao malodobni sin koji je vidio kako mu otac pogiba... 

- Sve su to neistine koje slušamo zadnjih godinu dana. Nismo nikad govorili o Žanovoj pogibiji iz poštovanja prema njegovoj obitelji, niti bi ikad govorili da gradom već godinu dana ne kruži toliko glasina i neistina, koje netko mora demantirati. Želimo jednom za sva vremena zaključiti tu priču, i pustiti našega prijatelja da počiva u miru – kazao nam je Jerolim Duplančić, nastavnik padobranstva i predsjednik padobranskog kluba Graviton, čiji je Žan bio član. 

Bio je spreman pomoći svakome

- Žana sam upoznao u studenom 2010. kada je došao u klub s grupom prijatelja iz Torcide, kako bi prošli osnovu padobransku obuku. Netko bi na prvu pomislio da su bili ovakvi ili onakvi, znate već stereotipe o nogometnim navijačima..., ali pokazali su se jako ozbiljnima. Pogotovo Žan, koji je uvijek govorio da padobranstvo nije zezanje, nego opasan sport. Iako je među navijačima uživao veliko poštovanje, ni po čemu se nije izdvajao od ostalih, osim po marljivosti i radu. Bio je spreman pomoći svakome, napraviti sve da se klub digne na viši nivo, da se nabavi bolja oprema... Na njega se čovjek uvijek mogao osloniti, a u padobranstvu je to jako važno, jer doslovno drugome stavljate svoj život u ruke - dodaje Duplančić. 

Kakav je Žan bio, iz prve ruke posvjedočio nam je i njegov kolega padobranac Ivan Mandić. 

- Nakon par mjeseci poznanstva prvi mi je priskočio u pomoć nakon obiteljske tragedije. Iako se tek oporavljao od teške operacije koljena, više je mislio na mene, nego na sebe - prisjetio se Mandić.

Žanu se padobranstvo toliko svidjelo, pa je postao iskusan padobranac. 

- On je ulagao u sebe, kupovao opremu, imao je preko 100 skokova godišnje, što je za nas u Dalmaciji jako velika brojka, i zato je i napredovao brže od ostalih. Nakon 500 odrađenih skokova, u Njemačkoj je položio ispit za nastavnika padobranstva, i pokrenuo je postupak 'nostrificiranja' diplome. Dakle, bio je iskusan, a i s opremom s kojom je skočio zadnji put sve je bilo u redu. S istim tim je padobranom skočio preko 100 puta, a istraga je pokazala kako je s opremom i njegovim zdravljem sve bilo u redu – tvrdi Duplančić, koji je Žanovu pogibiju promatrao iz neposredne blizine. 

- Ukupno je deset padobranaca uzletjelo i skočilo s 4.000 metara. Nakon slobodnog pada, Žan je otvorio padobran na oko 1.000 metara, i normalno se vozio prema mjestu predviđenom za prizemljenje. Kao i stotine puta do tada, ništa nije slutilo na zlo. U jednom trenutku čuo sam neuobičajeno 'fijukanje' konopa, instinktivno pogledao prema gore, i vidio kupolu padobrana kako 'izlazi iz okreta', i sekundu nakon toga strahovitom brzinom udara u zemlju. Potrčao sam u pomoć, kad sam nakon par sekundi došao do mjesta nesreće, vidio sam o kome se radi. Bio je teško ozlijeđen, polomljen, nije uopće  dolazio k svijesti... Započeli smo reanimaciju, uskoro je stigla i hitna pomoć, helikopter... Na žalost nije mu bilo pomoći. Što je krenulo po zlu, teško je objasniti - dodaje Duplančić.

Istraga

Provedena je istraga, a izvješće napisano na 17 stranica može se sažeti u jednoj jedinoj rečenici: ''Sve je bilo idealno do zadnjih stotinjak metara, kada je cijela serija nepovezanih nesretnih okolnosti rezultirala tragičnim ishodom'' – otkriva nam Duplančić, koji je pokušao slikovito opisati padobranstvo. 

Ako usporedimo padobranstvo s vožnjom motora, onda imate sigurnije, sporije i tromije padobrane, poput recimo motora Vespa, ali i jurilice koje su puno brže, koje propadaju brzinom i preko 150 km/h, ako su potpuno otvoreni. Žan je vozio takav, brzi padobran, ali je bio dovoljno iskusan za njega, ponavljam, već je s istim padobranom uspješno skočio preko 100 puta. Prema onome što sam vidio i prema dostupnim informacijama iz istrage, to nije bilo ni samoubojstvo, ni neiskustvo, ni zdravstveni problem, niti je bio problem s opremom, nego, na žalost, splet nesretnih okolnosti, povezanih u jako kratkom vremenu. Ni Tužiteljstvo, ni Državna agencija za civilno zrakoplovstvo, niti mi koji smo vidjeli što se dogodilo, nismo zaključili da je bilo tko neposredno ili posredno utjecao na njegovu pogibiju. 

Mandić je dodao i kako Žan nije bio tip padobranca sklonoga rizicima. 

- Žan je bio jako odgovorna osoba, nije bio tip koji izaziva sudbinu, nije kršio pravila skakanja, nije se nepotrebno dokazivao. Takvi likovi brzo odu iz padobranstva, jer su opasni i za sebe i za ostale. Je li jednostavno krivo procijenio ulazak u završni manevar, pokušao napraviti 'swop', što je lijep način da završiš skok, da kliziš padobranom par metara od tla gotovo stotinjak metara..., na žalost, nikad nećemo saznati, to će zauvijek ostati misterija - kaže Mandić.

Sin je vidio nesreću

Duplančić je demantirao i kako je Žanov malodobni sin nesreću gledao sa zemlje, te vidio što se dogodilo njegovom ocu. 

- To je još jedna od brojnih neistina. Žanov sin skakao je u 'tandemu' s drugim padobrancem koji ga je nosio, u istom trenutku kad i Žan, koji je prvi trebao sletjeti i snimiti sinov skok. Oni su sletjeli pet minuta nakon tragedije, no kad je kolega koji je skakao s njim vidio što se dogodilo, sletio je pedesetak metara dalje. Nekoliko prisebnih momku su odmah rekli da mu je otac ozlijeđen, te su ga odveli kući u Split, kako ne bi bio izložen većoj traumi. To je cijela istina. 

I sam Duplančić bio je šokiran i potresen tragedijom. 

- Teško je izgubiti člana, nije to lako podnijeti, pa sam se nakratko makao od ostalih. Skakao sam samostalno, čak i na drugim lokacijama, a od Žana sam se oprostio skokom u majici na kojoj je bio njegov prepoznatljivi lik iz navijačkih dana, u skoku. Bilo je to za mene vrlo traumatično iskustvo, morate znati da je Žan prvi poginuli padobranac na toj zračnoj luci u 50 godina povijesti skakanja. Nikad nitko prije njega nije poginuo, a nadamo se da neće ni ubuduće. U 5.000 skokova izvedenih u zadnjih deset godina, samo je jednom zakazao padobran iz tehničkih razloga. 

Pokojnog prijatelja Duplančić se sjeti često, a jedan detalj će mu zauvijek ostati u sjećanju. 

- Nikad neću zaboraviti njegov prvi samostalni skok 17. siječnja 2011, koji je u principu psihološki i najteži, jer prvi put sam skačeš i aktiviraš glavni padobran. Stajao je na vratima zrakoplova, okrenuo se prema meni, pogledao me, kazao: ''Ili jesi, ili nisi'' i skočio. 

Slučajno ili ne, upravo je ''Ili jesi ili nisi'' zaštitni slogan udruge Naš Hajduk, koju je Žan postavio na noge, s ciljem da jednoga dana navijači postanu vlasnici Hajduka. Žanovu strast i ljubav prema Hajduku dijeli i Ivan Mandić. 

- Sa Žanom ste mogli satima pričati o dvije stvari, o Hajduku, i o padobranstvu. To je bila njegova strast, njegova ljubav i njegov život... Njegovim odlaskom ostala je golema praznima i u našim srcima, ali i u srcima svih koji su ga poznavali – zaključio je Mandić.