na žalost sam bila prisiljena i morala ulaziti po domovina, tražiti smještaj za bolesnu majku, jer nakom tri godine bili smo svi iscrpljeni i morali smo naći ustanovu da je uzmu. Tad nisam znala, ali danas znam,mala sam u svemu tome sreće da je u to vrijeme padala kiša, pa smo sestra i ja ulazile za kišnog vremena. To je bila tuga kako neki objekti doslovno ko da nemaju krova, a ljudi leže poludrogirani da im ne bi gazili po lokvama, hladnije unutra nego vani. To je tuga šta rade sa našim starcima(bakama,mamama,tetkama....), te žene imaju dostojanstvo,a oni ih tretiraju gore od iti jednog psa.Ja ono ne bi poželjela ni svom vučijaku, da mi ga netko tamo stavi, dobro bi se borila da ga izvučem.Ti privatnici su najgora ološ i manijaci. Ti domovi su u rangu koncentracionih logora.Tražeći tako dom dostojan osobe koja je prošla sve životne nedaće i koja je trebala dostojanstveno u bolesti provesti svoje posljednje mjesece života,najbliži mi je bio udaljen od kuće 335 KM. Zato bih savjetovala da se roditelje ne stavlja u prvi dom najbliži i najbrže da se "otarase" bolesnika. Ja sam se svaki put pitala ,da li bi ja željela sad živjeti u ovom domu kao mlađa osoba, i dok nisam našla dom u kom bi ja odma pristala da me stave nisam ni svog roditelja željela tamo ostaviti. Ja sam danas kao djete umle majke ponosna na uvjete u kojim je umrla moja majka. Sve smo platili ,ali vrijedilo je samo radi dostojanstva i ljudskosti.