Obiteljski posao: 'Preuzele smo obrte svojih očeva, radimo sve'

Kad odrastate sa šusterima, kad su vam oba roditelja, bake i djedovi u toj struci, rastete s cipelama. Zbog toga je za mene ovaj posao bio logičan nastavak školovanja, počinje svoju priču Nataša Trinajstić (47), vlasnica zagrebačkog postolarskog obrta cipele Zvonimir.

Preuzevši obrt od tate, nastavila je obiteljsku tradiciju ručne izrade cipela. Njen otac počeo je posao krajem sedamdesetih, a Nataša je na čelu tvrtke posljednjih 18 godina. Priznaje da voli svoj posao jer je vrlo kreativan.

- Uvijek radim vlastite modele po mjeri, a ne po slikama. Zato su ‘moje’ cipele vrlo specifične - ističe Nataša. Dodaje kako voli da svaka cipela koja izađe iz njezine radionice bude posebna.

- Ljudi većinom žele nešto obično, ali uvijek ih nagovaram na nešto drukčije i malo im pomognem. Većina kupaca se vraća. Tko jednom proba ručni rad, zadovoljan je i ostaje pri tome. Baš neki dan došla mi je cura s Novog Zelanda koja se oduševila ručno rađenim cipelama jer u njenoj zemlji toga nema. Sigurna sam da će se vratiti još koji put - kaže nam. Iako to voli, izrada cipela je, priznaje, zahtjevan i izuzetno težak posao. Potrebno je puno znanja i vještine. Oprema i proizvodnja su pritom dosta skupi. Danas je, kaže, žalosti što se vrlo malo mladih školuje za postolare, pa ni njen sin ne želi krenuti njenim stopama i u budućnosti preuzeti obrt.

Od tate je obiteljski obrt preuzela i Petra Čikara Mikić (33).

Još je njen djed Mihajlo otvorio strojobravarski obrt, kojim se nakon njega nastavio baviti i Petrin tata Petar.

- Tata se razbolio, a posao se trebao nastaviti, pa sam tad ja uskočila. Cijeli sam život okružena takvim stvarima, pa je to bilo nekako logično - priča nam Petra. Po struci pravnica, navodi da je posao “knjiškog moljca” među papirima zamijenila radom u obrtu. U osnovi vodi knjige, naručuje strojeve, materijale i koordinira proizvodnju, ali nije joj stran ni fizički rad strojobravara.

- Tu i tamo znam nešto popraviti čekićem, a uvijek čistim cijevi od inoksa. Struka pravnika zahtijeva rad u uredu, a u strojobravarskom obrtu to nije tako. Više se krećem među ljudima, odlazim na gradilišta, terene, proučavam projekte. Jako mi to godi jer volim dinamiku ovog posla - kaže Petra. Dodaje da posao strojobravara nije mačji kašalj. Fizički je težak i zahtjevan.

- Strojevi su glasni, mora se njima znati rukovati. Po zimi se radi i u vanjskom dijelu radionice - napominje. Kao i Natašu, žalosti je što je strojobravarija deficitarno zanimanje kojim se odlučuje baviti sve manje ljudi.

- Ekstremno fali radne snage. Mi već skoro tri godine tražimo zavarivača, ali gotovo se nitko ne javlja, a posla je uvijek preko glave. Ipak, puno tatinih kolega moralo je zatvoriti svoj obrt, tako da sam jako zadovoljna što naša strojobravarija još uspješno posluje - zaključuje Petra.

Još jedan deficitaran posao u kojem je danas iznimno teško pronaći radnike je i staklopuhačko umijeće. Martina Šimunković (44) staklopuhački je obrt preuzela od svog tate, a počeo ga je još, kao i u Petrinu slučaju, njezin djed.

U Zagrebu postoje samo tri staklopuhača, a Martinin obrt Koogle ove godine slavi čak 55 godina neprekinutog rada. Najveća podrška i pomoć u preuzimanju posla bio joj je tata.

- Ja sam bila šegrt, a on moj mentor i učitelj majstor. Prvu kuglicu napuhala sam tek nakon godinu dana vježbe.

'Sad mogu biti kreativna' 

Iako sam jako puno naučila, još uvijek postoje neke tajne starih majstora koje nisam savladala - priča Martina. U staklopuhačkom umijeću se, kaže, ništa nije promijenilo posljednjih šest desetljeća i tu vidi najveću vrijednost svojih kuglica.

- Riječ je o stopostotnom ručnom radu. Svi materijali su prirodni, i staklo i sve ono što se umeće u kuglicu, primjerice drveće, pera... Ono što nije iz prirode gledam da bude reciklirajuće. Predmet koji je dobiven na tradicijski način sad se prezentira u modernom ruhu i novom svjetlu - ističe. Iako staklopuhanje nije fizički zahtjevan posao, iziskuje veliku koncentraciju i upornost.

- To su sati i sati provedeni uz plamenik, dok se ne dobije željena forma. Mislim da je idealno da takvi obrti ostaju u obiteljima jer ti je onda mentor stalno prisutan. Zbog toga su obiteljske tradicije vrlo važne - ističe Martina. Najdraža stvar u tom zanimanju joj je prilika za kreativnost, ali i svojevrsni mir koji kako kaže, nalazi dok je sama sa sobom. Godinama je radila u velikom kolektivu pa je staklopuhački obrt za nju bio ugodna promjena. Martini tata nije gajio nade da će njegova kći preuzeti posao.

- Već je gotovo odustao od svega, proizvodnja mu je bila preskupa. No prije četiri godine sam shvatila da je vrijeme za revitalizaciju i moram priznati, bila sam u pravu - smije se naša sugovornica. Početak nije bio lak. Kao majka blizanaca teško je nalazila vremena za učenje posla. Priznaje, puhalo se po noći, vikendima, kada bi djeca bila na svojim aktivnostima. Danas je sretna zbog svoje odluke i kaže, kao što njen otac nije planirao da će ona preuzeti posao, tako ni ona ne planira za svoju djecu. No bio bi to lijep nastavak obiteljske tradicije.

Da posao često ostaje u obitelji te se prenosi s koljena na koljeno dokazuje i primjer Josipe Cahun (48), vlasnice zagrebačkog obrta Cahun šeširi. Baš kao što je Nataša rasla okružena cipelama, tako je Josipa rasla među šeširima.

Majstorski za klobučara 

Tridesetih godina njen djed otvorio je obrt, a nakon njega posao nastavljaju Josipini roditelji. Posljednjih 15 godina je suvlasnik obrta, a zadnje tri godine ona je vlasnica. Završila je srednju tekstilnu školu, smjer muški krojač po mjeri jer tada još nije postojao smjer klobučar. Nakon deset godina staža uspješno je položila i majstorski ispit za klobučara.

- Do punoljetnosti sam pomagala roditeljima kao šegrt, a potom im se pridružila kao radnik. Nakon što sam preuzela obrt, sto puta mi je došlo da odustanem, ali onda si pomislim: ‘A što bih drugo radila?’ - priznaje Josipa. Dodaje kako u klobučarskom zanimanju ima puno problema i nepotrebne papirologije, no to je ne zamara. Problema, kaže, svugdje ima.

Njene dvije kćeri, Petra (24) i Klara (14) često, koliko mogu, pomažu mami u dućanu, no Josipa ne bi htjela da nastave obrt jer smatra da Hrvati nedovoljno cijene unikatni ručni rad.