'Ni slutila nisam da će mi igre na jezeru dati karcinome kože'

Ovo je priča Julie Bain o njezinoj borbi s rakom kože. Kao i svako dijete bezbrižno se igrala ljeti na jezeru, a u tinejdžerskim godinama provodila je sate pržeći se na suncu ne bi li dobila preplanulu boju. U 25. godini prvi put joj je dijagnosticiran rak bazalnih stanica. Potom nekoliko njih. Ovo je njezina ispovijest. 

"Moje omiljene uspomene iz djetinjstva vezane su za ljeto na kristalno čistom jezeru u sjevernoj Minnesoti. Moja najbolja prijateljica Barbie i ja igrale bi se cijeli dan u vodi i pored nje. Dok je njena koža dobivala zlaćani sjaj, moja bi se pretvorila u žarko rozu i pjegavu. 

Tad smo znali jako malo o opasnostima od sunca. Mama me znala upozoriti da ne izgorim. Ali nije bilo cool nositi majicu preko svog lijepog badića - ili kapu. A losioni za tamnjenje koje smo tada imali obećavali su duboku, tamnu put, nisu nas čuvali od nje. Koju god zaštitu su nudili isprala bi se odmah u vodi. Po noći smo nanosili Noxzemu na naše opekotine dok smo slušali Beatlese. Kad bi se naša koža počela guliti, mislili smo da je to cool. 

Ulaskom u tinejdžerske godine, moja ljeta su se sve manje vrtila oko igre u vodi, a više oko postizanja brončanog tena. Željela sam izgledati kao Farrah Fawcett ili kao moja visoka, plava i preplanula starija sestra. Prijateljice i ja bi ležale na suncu satima, i dok bi one dobivale lijepu preplanulu put, ja sam jednom završila kod doktora s opeklinama drugog stupnja. Tada sam počinjala shvaćati posljedice tena koji sam naslijedila od svog oca, koji ima i škotske i švedske gene. Naučila sam svoju lekciju i počela sam se štititi od sunca. Međutim, šteta je već bila počinjena. 

Sredinom mojih 20-ih godina dok sam živjela u Dallasu, primijetila sam na bedru krasticu koja nikako nije zarastala. Doktor mi je rekao da vjerojatno nije ništa jer sam premlada da bih imala rak kože. Moj instinkt mi je govorio da to sigurno je nešto. Uzeo je djelić tkiva za biopsiju. Bez greške, bio je to rak bazalnih stanica, najčešći tip raka kože. Liječnik je izvadio zahvaćeni dio i stavio flaster. Mislila sam da je to to. Bila sam u krivu. 

Moje čelo je bilo sljedeća meta i uskoro je postalo epicentar niza agresivnih karcinoma bazalnih stanica koji su se iznova javljali nakon tretmana. Tada sam naučila više o Mohsovoj operaciji. Riječ je o tehnici koja se izvodi korak po korak, kada liječnici pod mikroskopom provjeravaju je li svaki dio uzetog tkiva zaražen rakom. Pacijent čeka.

Kada sam se preselila u New York i počela pisati o zdravlju i postala urednica u magazinima, educirala sam se puno o raku kože i postala svojevrsni ekspert za rak bazalnih stanica.
Naučila sam da iako mogu biti agresivni i ponovno se pojavljivati, gotovo nikada ne metastaziraju i ne prošire se na druge dijelove tijela. Mogu se mijenjati. To znači da možete završiti bez pola lica i s jednim velikim ožiljkom. Naučila sam i da sam pod većim rizikom od svih oblika raka kože. 

Do 2012. imala sam šest karcinoma bazalnih stanica. Redovito provjeravam svoju kožu i već znam što trebam tražiti. Ponovno sam primijetila točku koja je bila drugačija od drugih. Bila je na samoj glavi, na tjemenu. Svrbila me i iritirala. Isprva nisam mislila o tome puno jer imam osjetljivu kožu i tjeme me zna svrbiti od šampona. Mislila sam da je možda i od pegle za kosu. U nekoliko navrata učinilo mi se da je malo te kože otpalo. Obratila sam pozornost svom dermatologu, ali on je mislio da ti nije ništa. 

Ta moja mala točka nije nestajala i postupno sam se sve više brinula. Obratila sam se liječniku koji je izvodio Mohsovu operaciju na mom ramenu i rekla mu da imam loš predosjećaj. On sluša svoje pacijente kada osjete tako nešto jer i sam kaže da rak kože ne čita upute i da pacijenti sami znaju svoju kožu najbolje. 

Biopsija je potvrila najgore. Bio je to karcinom pločastih stanica. To je drugi najčešći oblik raka kože, s više od milijun slučajeva svake godine u SAD-u. Liječnik je preporučio Mohsovu operaciju. Znala sam da su šanse za izlječenje u mom slučaju skoro sto postotne s ovom operacijom. Ali ipak, dijagnoza me plašila jer sam znala da, ako se raširi, da ovaj rak može metastazirati i da mogu umrijeti. 

Nakon moje dijagnoze, dogodila se čudna stvar. Uzela sam taksi i vozač je podijelio sa mnom da je njegova majka umrla od karcinoma pločastih stanica. Bio je slomljen. Osjetila sam kako me stvarnost ošamarila. Stvarno, mislila sam, ljudi umiru od toga? Da, ovisno o studiji koju čitate, ali oko 8800 ljudi u SAD-u umre od invazivnog oblika ovog karcinoma svake godine. Vozač mi je rekao da se on liječio topijskim lijekovima za aktiničku keratozu.

Riječ je o površinskoj leziji kože koje se smatraju prekancerozama i mogu se razviti u karcinom skvamoznih stanica. Otišao je na pregled jer je to obećao svojoj majci. Obećala sam mu da ću i ja biti oprezna i iskoristiti svoje novinarske vještine da podignem svijest. 

Moja operacija nije bila zabava, ali prošla je dobro. Od tada su mi dijagnosticirali nekoliko aktiničkih keratoza i još četiri karcinoma bazalnih stanica. 

Još uvijek volim jezera sjeverne Minnesote i posjećujem ih što češće mogu. Ali sad nosim zaštitne majice za kupanje i šešire s ponosom. Redovito provjeravam svoju kožu i odlazim dermatologu svakih šest mjeseci na pregled kože. A u prosincu 2015. pridružila sam se Zakladi The Skin Cancer kao urednik zdravlja i znanosti - bio je to lijep način da ispunim obećanje dano vozaču taksija i u čast njegovoj majci."