Tradicija stara 104 godine: Mi smo Baneki, 4. generacija obitelji purgerskih stolara!

Bok, ja sam Rudi Banek, dočekao nas je na vratima svoje stolarske radionice jedan od najpoznatijih zagrebačkih stolara. Desetak minuta kasnije slijedio je još jedan: "Bok, ja sam Rudi Banek...". Na druženje s novinarskom ekipom stigao je i Rudijev sin, također stolar i nasljednik stolarske radionice koja je među najstarijima u Zagrebu. U toploj radionici dočekuje nas i jedan krzneni domaćin - prekrasni mačak Jura, zaštitni znak stolarije pod Sljemenom. Jura se ne da smesti šušurom koji smo izazvali, traži toplo mjesto na stolarskom stolu i radijatoru ili se mazi pod Rudijevim prstima.

Radiona otvorena 1921.

- Moj deda Rudolf ovdje, u Gračanima, otvorio je stolarsku radionicu 1919. godine, službeno od 1921. I evo, još smo tu - kaže nam Rudi stariji (60), koji ne skida osmijeh s lica.

Djed, koji je rođen 1886. godine i majstorski ispit položio još u Kraljevini SHS, bio bi vrlo iznenađen da vidi svoju stolarsku radnju danas. U velikoj prednjoj prostoriji nad starim drvodjeljskim stolovima nanizane su blanje, šrafcigeri, pile, stezaljke... Među njima se stišću stare fotografije u prašnjavim okvirima, isječci iz novina, slike Majke Božje, raznih papa, Tuđmana, kalendari... Tako je vjerojatno bilo i u njegovo doba. No iza stražnjih vrata vire moderna vremena.

Četiri države i tri rata

Rudi i njegov sin Rudi (33) vode nas među suvremene stolarske strojeve - tu su velike električne pile i drugi strojevi bez kojih je posao danas nezamisliv.

- Naša stolarija prošla je četiri države i tri rata. Ne damo se. Prvi službeni dokument pokazuje da je radionica otvorena 1921. godine. Moj tata Rudolf proširio je radionicu, a onda sam i ja 1986. nastavio posao - govori nam Rudi, koji je još prije desetak godina posao prebacio na sina. U stolariji rade i dva zaposlenika, kao i praktikanti, učenici na praksi.

Tako je išlo iz generacije u generaciju, očevi Baneki posao su prenosili na mlade sinove.

- Kroz godine ima boljih i lošijih dana i mjeseci, no tijekom korone, primjerice, nismo osjetili pomanjkanje posla, možda baš zato što su ljudi bili doma, pa im je upadalo u oči svašta što nisu prije vidjeli i stigli. Meni je već dugo najljepše tu u radionici, daj mi neku fosnu da ti napravim, nemam više živaca za ponude i izmjere - iskren je Banek, koji je posao vodio od 1986. do 2015., kad je posao predao tad 24-godišnjem sinu, što zbog tradicije, što zbog zdravstvenih problema zbog kojih je morao usporiti.

Skoro otišla u Lesninu...

Ipak i danas stalno radi, uglavnom specijalne projekte koji zahtijevaju majstorsko iskustvo i više vremena, čak je napravio i jednu - barku. Pitamo ga je li ikad restaurirao nešto što su radili njegov otac ili djed.

- Restauracije nismo radili, no djed je radio cijelu stolariju za Kulturno-umjetničko društvo Podgorac u Gračanima. Kako su velika ulazna vrata propala, ja sam napravio potpuno jednaku repliku. I sad stoje gore - ističe.

A koliko radi po kući? Šuster nema svoje cipele, smije se Rudi, pa tako i mi stolari.

- U pravilu si napravimo sve, ali mi smo zadnji u redu. Prije mnogo godina obećavao sam ženi da ću joj napraviti ormar. Na kraju je došla jedan dan i rekla: 'Ja danas idem u Lesninu'! E tu sam shvatio da ne mogu više odgađati... Kad ti je nešto posao, onda nemaš toliko motivacije raditi za sebe - zaključuje kroz smijeh.

S djedom i tatom u radioni

Najmlađi Rudolf, također školovani stolar, ipak ističe kako je upravo njegov tata modernizirao radionicu i unio novi život u njihov posao. On sam se neprestano educira kako bi bio u tijeku s novim trendovima. Kao i u svakom drugom poslu, i stolarija je doživjela mnoge promjene. No Rudi mlađi kaže kako ga nitko nije tjerao da nastavlja obiteljski posao. Odrastajući uz oca i djeda u radionici, znao je kojim će putem i sam krenuti.

- Uglavnom više ništa ne radim ručno, starinski. Od ručnih alata danas se koriste još samo čekić i dlijeto, sve ostalo ide na strojeve. I materijali su danas suvremeni, zahtjevi kupaca postali su mnogo složeniji nego prije, traži se puno više namještaja rađenog po mjeri, posebno u manjim stanovima gdje je važno da imaju iskorišten svaki centimetar - tumači nam, dok mu se otac ubacuje, pokazujući nam kuhinjske ormariće spojene "šrafcvingama".

- Ovo je primjer starinskog načina lijepljenja na modernom elementu, gdje se ne smiju vidjeli šarafi, tu se koriste 'šrafcvinge', kakve su se koristile kod moga dede. Na masivu se koristi ta starinska priča. Osim toga, stolar danas mora biti i bravar, lakirer, električar... Nije toga bilo u moje vrijeme.

No Rudi najmlađi jasno ističe kako je upravo njegov tata, Banek treće generacije, njihovu stolarsku radionicu modernizirao, uveo je u novo doba i pripremio na novo vrijeme.

Bili su to sjajni lijesovi...

Izvanredan majstorski rad djeda vidi se u sobici sa strane, sobi za sastanke, kaže u šali Rudi. Tamo stoji prekrasno rezbarena smeđa komoda u više dijelova, s ladicama, ormarićima, policama, prekrasna kao i kad je napravljena prije više desetljeća. No uz narudžbe za privatne kupce, Baneki rade brojne rekonstrukcije na zgradama u središtu grada, gdje je posebno poslije potresa njihov angažman itekako potreban. Tijekom godina, otkriva nam, njihova je stolarija radila i ljesove, takva su vremena bila. I išlo im je dobro, radili su ljesove toliko kvalitetne da se nisu raspadali, što su im i grobari znali reći, kaže Rudi. No onda su morali odlučiti hoće li se usmjeriti isključivo u izradu ljesova ili odustati od izrade. Njegov otac procijenio je kako je bolje da "ne stavljaju sva jaja u jednu košaru", pa je posao s ljesovima otpao...

Posao prihvaćaju i cure

U radionici nam se priključuje i ženski dio obitelji - Rudijeva supruga Zdenka, kći Matea te unuke, Rudolfova kći Laura (9) i Matejina kći Anđela (4,5). Obitelj živi u kući iznad stolarske radionice, to je isto već višegeneracijska tradicija.

“Ne znam hoće li biti peti Rudi u nizu, to je na mladima", komentira nezaobilaznu temu Rudi stariji.

No nema nikakvih prepreka da posao nastave unuke. Laura već pomalo pomaže u radionici preko ljeta. Banekima je ipak najvažnije da su zajedno i da grade čvrstu obiteljsku vezu.

A da stolarija definitivno više nije posao samo za dečke, pokazuje i to što je ove školske godine u stolariji prvi put u povijesti i jedna šegrtica. Ipak, ističe Rudi, to je izuzetno težak posao, možda bi bilo bolje da unuke odu drugim smjerom.

- Uvijek imamo učenike na praksi i ove godine tu nam je prva učenica. Vrijedna je i ozbiljna u poslu. Vremena se mijenjaju - zaključuje Banek, koji je kroz godine ostavio i veliki trag u zagrebačkom obrtništvu.

Bio je dugogodišnji pročelnik Sekcije stolara pri Hrvatskoj obrtničkoj komori i član brojnih tijela pri Obrtničkoj komori Zagreb. Bio je predsjednik komisije za licenciranje radionica te član komisije za pomoćničke i kontrolne ispite u strukovnim školama. Stolarija je tijekom godina nagrađena brojnim priznanjima. Od najvišeg priznanja HOK-a, "Zlatne ruke", preko Zlatne medalje Grada Zagreba, Zlatne diplome za doprinos očuvanju tradicije Obrtničke komore Zagreba, do nagrade Platinasti obrt za očuvanje i nastavak obiteljske tradicije. Tu su i nagrade za vrhunski izrađene proizvode.

Sigurni smo da će tako biti još mnogo godina i da će sjajni stolarski radovi, kao i nezaboravne priče o povijesti jedne obitelji, ali i grada, izlaziti iz radionice u Gračanima.