Sin Goran je u trenutku nestanka iz Vukovara imao 21 godinu a suprug Janko 54. Marija kaže da su obojica bili prekrasni ljudi i moli sve koji imaju bilo kakva saznanja o njima da se jave i olakšaju savjest
MARIJINA POTRESNA PRIČA:
'Suprug je došao do mene, a ja sam ranjena spavala u bolnici. Njega i sina više nisam vidjela'
Marija Njirjak (74) još je jedna vukovarska Majka Hrabrost. Jedna od onih majki koje već 29 godina ustrajno traže svoju djecu.
Koje su se same preko Radio Vukovara stavile na raspolaganje kako bi te 1991. godine pomogle gradu koji je krvario. Ni granate je nisu spriječile da u svom Fići bez stakala nabavlja hranu, donosi vodu u bolnicu, prikuplja lijekove i kuha okrepu za hrvatske branitelje koji su u ono vrijeme držali punkt na Mitnici, gotovo pred njezinom kućom.
POGLEDAJTE VIDEO:
Željela je pomoći, utopistički vjerovala da će zavidati rane gradu koji je iz dana u dan sve više krvario. Strepila je ona i za dva sina, mladiće od 18 i 21 godinu, te za supruga Janka, koji su od prvih dana branili Vukovar. Za Jankom i starijim sinom Goranom i danas traga.
Suprug i ja bili smo u braku 25 godina. Imali smo prekrasan, miran i skladan brak, dva predivna sina. Janko je radio u Borovu, a ja kao trgovkinja u jednom butiku. Djeca su rasla, stasala, i kad nam je trebalo biti najljepše, rat je sve razorio. Suprug i sinovi odmah su se uključili u obranu grada, a i ja se stavila na raspolaganje.
Zapovjednik mi je rekao da sam najpotrebnija na punktovima pred kućom. Za branitelje sam nabavljala hranu, po kućama skupljala lijekove kako bismo na jednome mjestu imali sve za prvu pomoć, prisjeća se Marija te krvave 1991. godine. Kako su napadi postajali sve žešći, a život se sveo na skrivanje u podrumima, hranila je mnoga gladna usta. Nabavljala je i robu za ljude koji su u susjednim podrumima pronašli utočište.
- Nisam gledala na nacionalnost. Smatrala sam da je čovjek svatko tko je ostao u Vukovaru. Ono što je dobio Hrvat, dobio je i Srbin. Svi smo bili ravnopravni - niže Marija.
Zbog ranjavanja 25. listopada završila je u vukovarskoj bolnici. Ondje je ostala do pada Vukovara, a sve do tada posjećivali su je sinovi i suprug.
- Na dan ranjavanja vraćala sam se s terena i srela susjeda, vojnog policajca. Dolazio je kod mene i nosio nam duhan, koji smo motali u toaletni papir. U trenutku ranjavanja sa mnom su u podrumu još bili moja sestra, njezin sin i njegova žena. Jedina sam preživjela jer me zaštitilo pola metra zida. Susjed, vojni policajac, sjedio mi je kraj nogu raznesene glave. Noge su mi propale u ležaj i na jednoj su se smrskale kosti. Osjetila sam da krvarim pa sam u preponi zavezala trenirku, polomljenu nogu stavila preko druge noge i na laktovima otpuzala iz podruma - prisjeća se Marija dana kad je izgubila sestru, nećaka, susjeda, zdravlje... Sinovi su je pronašli ispred kuće i odvezli u bolnicu, u kojoj već tad nije bilo ni vode ni hrane, a granatirali su ih iz dana u dan.
- Sjećam se kad smo prvi put gledali razmještanje rezervista po Mitnici i njihovo grupiranje oko vojarne. Sa suprugom i sinovima sjela sam za stol, a Janko je tad rekao: ‘Ovdje će biti jako gadno. Može doći do rasula i nećemo znati jedni za druge. Ako se slučajno raziđemo, javit ćemo se mom bratu u Rijeku’. Nikad više nismo ponovili taj razgovor. Otkad sam ranjena, svaki dan su me dolazili posjetiti u zoru. Na dan pada Vukovara posjetio me suprug, no ja sam spavala i sestre me nisu htjele buditi. I danas žalim zbog toga. I danas žalim što se nisam uspjela oprostiti od njega i sina. Moga Gorana četnici su zarobili u centru Vukovara i odveli prema hangarima na Sajmištu. Do danas ništa ne znam o njemu. Janko je otišao u proboj. Od dvojice ljudi koji su bili s njim saznala sam da su se sklonili u neku vikendicu oko Marinaca. Moj suprug je išao na drugi kraj ulice i tad se čula pucnjava. Dečkima je rekao da ostanu gdje jesu, da je on dobro. Te dečke su zarobili, a mom Janku nema traga - umornim glasom pripovijeda Marija.
Umorna je od čekanja, traganja, neizvjesnosti, agonije koja traje već više od četvrt stoljeća. Kad je tog jutra, na dan pada Vukovara, otvorila oči, umjesto dragih lica svojih sinova i supruga, vidjela je bradate četnike koji su okružili njezin bolnički krevet.
- Imali su kokarde, puno naoružanje i noževe oko pojasa. Govorili su nam da su nas došli spasiti. Veselin Šljivančanin je vani zadržavao Cyrusa Vancea, posebnog izaslanika glavnog tajnika UN-a za bivšu Jugoslaviju. Nije mu dao da uđe dok ne pokupi ranjenike. Moja noga bila je sva skršena, puna rana i bila sam do pojasa u gipsu. Rekli su da u autobuse mogu samo ranjenici koji mogu sjediti, a mi ležeći moramo čekati. Cijelu noć probdjela sam u sobi okružena četnicima. Bilo je grozno. Bojala sam se. Ništa nisam htjela ni jesti ni piti iako su donijeli neke paštete i čaj. Čaj sam prosula iza kreveta, bojala sam se da nam nisu nešto stavili u njega. Tu noć oka nisam sklopila, cijelu noć se pucalo, a psi su zavijali - tihim glasom govori Marija. Misila je na sinove. Na supruga. Tako ih je željela zagrliti, biti s njima...
- Ujutro su nas utrpali u vojne transportere. Neravnim i grbavim cestama vozili su nas 24 sata, kroz Srbiju i Bosnu. Kosti su mi se raspadale, svaku rupu sam osjetila. Zbog preduge vožnje u jednom sam trenutku pomislila da nas vraćaju u Vukovar. Stali smo u Bihaću, a naši ljudi donijeli su nam deke i pokrili nas da se ugrijemo. No meni su leđa bila smrznuta od tog ledenog lima na kojem sam ležala, a nisam se mogla pomaknuti da mi stave nešto toplo pod mene. Kamion me dovezao do Našica i ostala sam jedan dan u podrumu hotela. Rekli su nam da se možemo javiti ako imamo nekoga. Sjetila sam se suprugovog brata i našeg dogovora onog dana za stolom. Nisam znala ničiji, ni svoj broj telefona, ali Bracin sam zapamtila. Rekao mi je da je mlađi sin izašao u proboju, a da su mi suprug i Goran zarobljeni - niže Marija te rukom pomiluje imena nestalog supruga i sina koja su uklesana na Zidu boli na zagrebačkome Mirogoju.
Oporim glasom priznaje nam kako je na početku mislila da ima sreću što su joj sin i suprug zarobljeni jer će se vratiti.
- Mislila sam da sam sretnija od obitelji onih koji su poginuli. A sad vidim da je veća agonija 29 godina čekati i ne znati, ne imati grob. Pa to se ne može opisati, raspoloženja se mijenjaju svakih pet minuta. Pa se trgnem i prisilim da idem dalje, da ne poludim. Guralo me da spasim ono što se može spasiti, da ostanem normalna, da mogu funkcionirati. I zahvaljujem Bogu svaki dan što mi je ostavio zdravu pamet. A puno mi je uzeo. Dođeš do zida i ne možeš dalje. Unutra vam sve hoće popucati. Osim toga, osjetila sam što znači biti ranjena i bespomoćna i ovisiti o tome da ti netko doda čašu vode. To me guralo da preživim. I nada da ću ih pronaći - povjerava nam Marija.
Priznaje nam kako bi danas voljela da ih može pokopati dostojanstveno. Uvjerena je da bi se smirila.
- Puno bi mi značio grob. Mislim da bih došla i s njima razgovarala. I odlazila bih sama. Sve bih im pričala i ispričala. Jer nije točno da vrijeme liječi sve rane. Nikad nije bilo lako. Ispočetka, kad sam bespomoćna i ranjena ležala u bolnici, govorili su mi da pogledam van kako je lijepo proljeće, sve cvjeta. A ja tužna i mislim na njih. Kad sam jela, samo sam mislila da su možda i oni gladni, možda se smrzavaju negdje, možda pate... Pet mjeseci ležala sam u Draškovićevoj bolnici i moram zahvaliti Mariji Marelji i fizioterapeutkinji Ljerki Matasić, koje su me vratile u život. Marija psihički, a Ljerka me osovila na noge - zahvalno kaže Marija.
A onda se opet sjeti srbijanskog divljaštva i rata, koji je uništio i njen, ali i život mnogih obitelji. Iskreno, tužno, slomljeno, ali ponosno, ova vukovarska majka još je jednom zavapila i zamolila sve one koji nešto znaju da kažu. Da pomognu. Da očiste svoju savjest.
- Na obljetnicu Oluje ove godine došli su Pupovac i Milošević. Svaka čast. Neka. Ali da su došli s dokumentima gdje su naši nestali, ja bih im odala počast. Oni su došli oplakivati Srbe. Zaboravili su da su Hrvati stradali. Zaboravili su Vukovar, u kojem je svaka stopa natopljena krvlju. Ja to znam najbolje jer sam dolazila u bolnicu i hodala između bezbrojnih lijesova. Ja znam da je žrtva žrtva i da je svakom roditelju teško za djetetom. Ali moj sin je bio kod svoje kuće. Branio je svoju Hrvatsku. Oni su došli k nama, nismo mi išli napadati u Srbiju. Pa ne možemo sklopiti ruke i čekati da nas ubiju. Moralo se odgovoriti. A vrlo se dobro zna koji je bio omjer snaga na stranama. Ispočetka se u Vukovaru dežuralo s jednom puškom. Neka se više nikad ne ponovi - zaključila je Marija.
Sve priče o Nestalima u Domovinskom ratu čitajte OVDJE.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
