Smrtno sam uvrijedio Pavelića: 'Vodiš hrvatski narod u propast'
Sve što su tražili, obećao je bez prigovora i pobilježio njihove zahtjeve na kalendaru ili u bilježnici. Ljudi su bili oduševljeni od poglavnika, koji je nakon što su izašli, smjesta bacio u košaru zabilježena obećanja...
Kako je, uistinu, došlo do proglašenja Nezavisne Države Hrvatske? Što je mislio Pavelić a što Mussolini? Kako su počeli sukobi po Zagrebu, Mostaru, Srbu, Drvaru, Kulen Vakufu, Gackom, Gospiću, Foči, Sarajevu? Kakav je bio odnos Pavelića i njegovih „rasova“? Koja je bila uloga Maksa Luburića i Dide Kvaternika? Zašto su u NDH osnovani koncentracioni logori, među kojima je ključni bio onaj u Jasenovcu? Jesu li ustanak digli četnici ili partizani? Zašto je već 1942. Pavelić morao smirivati politiku progona manjina i političkih protivnika? Kakav je bio njegov stvarni karakter i zašto je tako uspješno savladao sve svoje oponente i protivnike u vrhu ustaškog pokreta? Zašto je Nezavisna Država Hrvatska propala?
O svemu tome – u memoarima koje je, dijelom u prisilnoj emigraciji u Slovačkoj a dijelom u zatvoru Udbe ispisao Slavko Kvaternik – svjedoči senzacionalna knjiga „Moj obračun s Poglavnikom“ koja je u prodaji na svim kioscima u u knjižarama diljem Hrvatske. U njoj Kvaternik iznosi zapanjujuću tezu prema kojoj je NDH proglasio – posve na svoju ruku, bez znanja Pavelića i Mussolinija ali i niz drugih ocjena koje će izazvati nove javne rasprave o ustaškom režimu i državi, njenoj politici, uzrocima i posljedicama njena nastanka i nestanka.
Izvana je bio miran, ali oči i čelo su ga izdavali...
Ovdje ću prikazati najsavjesnije dr. Pavelića,onako kako sam ga zapažao, proučavao i pronašao u privatnom i službenom životu, vidio na radu i djelu, dakle već onda, kad sam već počeo sumnjati u njega i bio na djelima ustanovio njegovu dvoličnost, sredinom 1941. Godine, piše Kvaternik pa nastavlja:
-Svojom vanjštinom i nastupom djelovao je privlačivo dr. Pavelić na pojedince a još više na masu.
Pravilnog uzrasta, srednje veličine, skoro ukočenog držanja tijela, te vojničkim nastupom, nije imao na sebi ništa od jednog purgarskog odvjetnika, nego bez dvojbe čovjeka otmenoga. Bio je kraj toga bezprizorno odjeven i obučen, ali jednostavno i solidno, tjelesno konzerviran, bio je u pravom smislu riječi reprezentativna pojava i to u svakom društvu i svakom zgodom, jer si je prisvojio sve i razne oblike i norme društvenog saobraćaja. Njegova vanjština i nastup bili su u svakom pogledu harmonični ili usklađeni prema okolici, ili sredini u kojoj se kretao. Samo rijetki i iznimno pronicljivi ljudi zapažali su na njegovim očima, čelu i časovničnim izražajima na licu da se iza te vanjske usklađenosti krije nešto neharmonično u duši toga čovjeka. Nu, ljudi su općenito površni, a među ove ubrajam i samoga sebe. Pa se daju zavesti rado vanjskim oblicima, bez daljnjih zapažanja, pa stvaraju uslijed toga o značaju ljudi površne ocjene. To sredstvo ugodne vanjštine, pojačao je dr. Pavelić još njegovom napadno orijentalnom mirnoćom, koju susrećemo u tolikoj mjeri i kod nekih naših bosanskih begova. Ta mirnoća je bila takva, da i onda kada je čovjek dobro zapažao, teško je otkrio njegove unutarnje emocije u kretnjama, gestama i držanju, jedino kako sam prije naveo, na očima i čelu. Tu vanjštinu i tu mirnoću izrabio je majstorski dr. Pavelić u svoje skrivene egoistične svrhe, sa žudnjom na vlast. Nu što je velika umjetnost, ova mirnoća nije bila prirođena, nego priučena i prisvojena teškom mukom i samodisciplinom kroz više desetljeća, da je postala navikom i sastavni dio njegove vanjštine, kao da je prirođena.
On je imitirao sa najvećim uspjehom orijentalne vlastodršce, o kojima je čuo i čitao u ranoj mladosti, a osim toga imao je mogućnosti i vidjeti Bosnu i žive egzemplare utjelovljene mirnoće. Tom svojom mirnoćom imponirao je svakome, koja ga nije ostavljala ni onda kad je kipio od bijede u svojoj nutrini, kolika je bila moć njegove samodiscipline. Tom je mirnoćom najviše imponirao Švabama,da je svaki bio oduševljen, naročito i radi toga, jer Švabama manjka svaki instinkt za psihu drugih ljudi, pa sude sve po vanjštini. Tu samodisciplinu, ostati miran, ne pokazivati svoje prave osjećaje, ustanovio sam i onda, kad sam ga smrtno uvrijedio po njegovom mišljenju riječima: „Ti vodiš hrvatski narod i hrvatsku državu u očitu propast, tjeraš politiku samouništenja, stvaranjem kaosa i anarhije, a ako želiš i postavit ću tebi ovu svjedodžbu i pismeno“.
To je bilo pred mojim odlaskom 1942. godine u inozemstvo. Veće uvrede ne može biti za jednog čovjeka kao ova, što je sadržana u ovim mojim riječima. On je iza toga drhtao kao šiba ili vrba na vjetru, na cijelom tijelu, nu on se je samosavladao čudnom moći njegove samodiscipline, samo mu je bilo iznakaženo lice osjećajima osvete. Htio je preći preko toga čak na dnevni red, i oprostiti se od mene prigodom rastanka na najuljudniji, upravo prijateljski način, što sam ja odbio sa riječima: „Dosta je bilo komedije“, pa je čak i onda ostao miran. Ta mirnoća bila je njegovo pobjedonosno oružje u zavaravanju ljudi, da se otkriju njegova prava mišljenja i namjere.
Ovu mirnoću unašao je naročito u službeni saobraćaj sa ministrima, strancima i raznim deputacijama. Namjerno je saobraćavao sa odgovornim ljudima u četiri oka i izbjegavao zajedničke sjednice. On je znao nešto, samo nisu to znali i zapažali drugi. Ovu taktiku je sprovađao dosljedno sa ministrima i autoritativnijim čimbenicima u svrhu stvaranja osobnih neprijateljstava i zategnutosti među svojim suradnicima, da može svakodnevno izigrati jednoga protiv drugoga, što mu je uspjelo u roku od tri mjeseca stopostotno istančanom intrigom ispočetka, a kasnije i sa najnižim lažima.
Svoje oružje zavađanja ljudskih mirnoća pojačao je još drugim priučenim svojstvima, kao neobičnim strpljenjem u slušanju stranaka.
On je slušao i pazio na svaku riječ, bez primjedbe ili izražaja vlastitog mišljenja, osvjedočenja ili namjera, i onda kada je bio sasvim suprotnih uvjerenja. Samo kad je netko, pa makar nehotice i nenamjerno dirnuo u njegovu taštinu ili osjetljivost, nabrekla mu je žila na čelu, to je bilo sve. Takve ljude zapamtio si je dobro, ovi su bili izgubljeni zauvijek, a ništio ih je uvijek putem drugih osoba.
Ovo neobično strpljenje u saslušanju stranaka, zaokružio i usavršio još time, da je naročito u saobraćanju u četiri oka, dao svakome pravo i bio sporazuman. Nadalje, obećao je svakome ono što je tražio, uz jedini pridržaj, da mora još pitati ministra ili referenta. A i ovaj pridržaj bila je samo finta, da može eventualni kasnije, kad nije izvršeno obećanje prebaciti, ili svaliti na drugoga. Što je rukovao upravo majstorski.
Taj njegov postupak u saobraćaju, zaslijepio je ljude jer su uopće površni, pa ne misle dalje, pa su na taj način bili oduševljeni od njega, u krivu su bili svi drugi samo ne on.
Sjećam se točno na jednu seljačku deputaciju iz kotara Vukovara, koja je tražila diobu maksimum jednog veleposjeda na okolišna sela. Sve što su tražili, obećao je bez prigovora i pobilježio njihove zahtjeve na kalendaru ili u bilježnici.
Ljudi su bili oduševljeni od poglavnika, koji je nakon toga što su izašli, smjesta bacio u košaru zabilježena obećanja.
U utorak sljedeći nastavak na portalu 24sata.hr.
U prodaji je nova knjiga 'Tajna biografija Slavka Kvaternika: Moj obračun s Poglavnikom' po cijeni od 99 kn na kioscima i u knjižarama.
