Sever premijeru: Odlaze mladi, sve se prodaje, što će ostati?

Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata poslao je otvoreno pismo predsjedniku Vlade Zoranu Milanoviću nakon što je premijer najavio prodaju i Croatia Airlinesa.

Pismo donosimo u cijelosti:

Već dugi niz godina bezuspješno tražimo od raznih vlasti u Republici Hrvatskoj donošenje ne samo nacionalne gospodarske i socijalne strategije, nego i nacionalne strategije privatizacije državne, dakle narodne imovine. Poželjno je, budući važnost te nacionalne imovine nadilazi važnost i mandat svake vlasti, svake Vlade, postizanje širokog nacionalnog konsenzusa oko pitanja što se može prodati, što dati u dugogodišnji najam, a što mora ostati u nacionalnom, narodnom vlasništvu. Takvu strategiju treba se donijeti ne samo uz konsenzus stranaka i pojedinaca u Hrvatskome saboru, nego i široku javnu raspravu i potporu. Radi se o prevelikoj ne samo materijalnoj vrijednosti, nego i vrijednosti baštine ( kulturne, povijesne, emotivne…). A ako bi se, iz nekog razloga, prodavala ili davala u dugogodišnji najam i neka nacionalna imovina koja bi se nalazila na popisu imovine koja trajno ostaje u vlasništvu Republike Hrvatske i u njenom upravljanju, tada bi se o tome trebao pitati narod, odnosno raspisati referendum. Državna imovina dio je nacionalnog bogatstva koju generacije stvaraju, čuvaju i nasljeđuju jedne od drugih. 

U Republici Hrvatskoj s njenom su neovisnošću generacije naslijedile puno. Na žalost, dio je imovine stradao u ratnim razaranjima, a još veći dio kroz pretvorbu i privatizaciju. Po neoliberalnom konceptu nije važno tko je vlasnik imovine, važno je da to nije država. No, bez obzira na taj nadnacionalni gospodarski koncept, države ipak zadržavaju vlasništvo nad puno toga što smatraju ne samo vrijednosno i strateški važnim, nego i onoga što je utkano u samo biće naroda. 

Razne vlade i vlasti u Republici Hrvatskoj, poharanoj prvim valom pretvorbe i privatizacije, nastavile su prodavati narodnu imovinu, prodajući u ime naroda, a bez da narod pitaju. 

U koliko je predizbornih programa stranaka ili pojedinaca bilo upisano što to namjeravaju konkretno prodati ako dođu na vlast? Pa, ako već nije pisalo prije izbora, onda bi, kad im narod da svoje povjerenje na izborima, poslije trebali i pitati taj isti narod. 

U Hrvatskoj su se tako kroz minule godine rasprodale, često po diskontnim cijenama, uz ogromne popuste, mnoge nacionalne vrijednosti. Banke su se najprije sanirale, a onda prodale za manje novca od onog uloženog u njihovu sanaciju. Prodala se i važna nacionalna telekomunikacijska tvrtka, kao i moćna  i vrijedna nacionalna naftna kompanija. 

I nije kraj. 

Iako je preostalo još malo toga vrijednoga i to se namjerava prodati ili dati u dugogodišnji najam. Što će ostati za naredne generacije? Ako vlast nije u stanju stvoriti obećane uvjete za pokretanje gospodarstva, otvaranje novih radnih mjesta i povećanje nacionalnog bogatstva, i ako nije u stanju podmirivati kreditne obveze, ipak ne bi smjela rasprodavati vrijednu nacionalnu imovinu. Pogotovo ne, bez da pita taj isti narod u čije ime to i prodaje. Opravdanje da se vrijedna nacionalna imovina jednostavno mora prodati kako bi se podmirile sve teže podmirive proračunske obveze i kako vlast ne može, ne smije iza sebe ostaviti takav dug nekim budućim vlastima i nadolazećim generacijama, niti drži vodu niti je utjeha i spokoj budućim vladama i budućim generacijama. 

U prvoj varijanti ostavlja se dug, ali i imovina, ne samo kao zalog povrata duga, nego i nacionalno bogatstvo i jezgra daljnjega razvoja, a u drugoj se, nakon prodaje (u pravilu rasprodaje po ogromnim diskontima) smanjuje ili anulira dug, ali se trajno ostaje bez vrijedne nacionalne imovine što svakako znači i osiromašenje budućih generacija unaprijed. Ostavlja ih se bez onoga što su stvarale i razvijale te iz koljena na koljeno baštinile generacije prije njih i što je njima trebalo ostati u nasljeđe kako bi one to dalje razvijale i ostavile sjedećim generacijama. 

Sad je pitanje je li bolje, pojednostavljeno rečeno, da uz imanje koje su baštinili od djedova, roditelji djeci ostave i kuću u kojoj zajedno žive, a koju su kupili na kredit i neotplaćene rate kredita ili da prije svoje smrti prodaju i imanje i kuću kako bi nezasitnim bankama vratili kredit, a djecu ostavili i bez duga i bez doma i bez imovine, bez ičega?!

Ova vlast, na temelju prijedloga Vaše vlade, namjerava donijeti Zakon o strateškim investicijama, kojim bi se ulagačima koji ponude više od 150 milijuna kuna omogućila, uz vladin blagoslov, kupnja puno toga nacionalno vrijednoga. Ako se do drugog čitanja ne zatvore prolazi, takva se mogućnost otvara čak i za zemlju, šumu, vodu… A ne treba zaboraviti kako je takva mogućnost već i do sada otvorena raznim drugim zakonima i propisima. Pa umjesto da se i to preispita, otvara se još jedan „ventil“. 

Vaša je Vlada pokrenula i procese prodaje Hrvatske poštanske banke, oporavljene, koja dobro posluje i ima dobre perspektive te Croatia osiguranja, nacionalne osiguravajuće kuće, osnovane još 1884. godine i sa najvećim udjelom u osiguranju u Republici Hrvatskoj, kuće koja je pri tome i u ekspanziji. Tu nastavlja opredjeljenje i planove nastale još u koalicijskoj vladi iz 2000. godine. 

Uz to tu je i prodaja HŽ Carga, kojega se, previše godina zapostavljanog i zapuštenog, umjesto prodaje trebalo osposobiti za nacionalnog operatera koji bi bio konkurentan ne samo na domaćim, nego i na inozemnim prugama. 

Najavljena je i monetizacija autocesta, na moguće čak 50 godina. I to ne nekih, još neizgrađenih, budućih dijelova koje bi koncesionar izgradio pa ih onda imao u višegodišnjem najmu, nego one izgrađene. 

I sada, kad je već najveća hrvatska zračna luka dana u dugogodišnji najam koncesionaru koji je preuzeo obvezu njene modernizacije i proširenja, a još uvijek ne gradi ništa, stižu najave kako ova vlada namjerava prodati i nacionalnu zrakoplovnu tvrtku, Croatia Airlines. 

Što je sljedeće? 

Za prodaju tvrtki u državnome vlasništvu često se za argument uzima neoliberalni stav, koji promiču i MMF, Svjetska banka, bonitetne agencije i mnogi tobože neovisni gospodarski analitičari, kako je država loš gospodar pa tu imovinu treba prodati jer će privatnik s njome znati dobro gospodariti. To nije nikakav argument, bez obzira na hrvatsko višegodišnje iskustvo. Za uspješno poslovanje tvrtke nije važna vrsta vlasništva, već upravljačka struktura i radnici. Umjesto rasprodaje vrijedne državne imovine, još k tome u nevrijeme, treba ju depolitizirati pa uprave i nadzorne odbore birati po sposobnosti, a ne po političkoj podobnosti i stranačko-koalicijskom ključu. A radnici će uvijek raditi požrtvovno i uz puno truda, najbolje što znaju i mogu jer osjećaju svoju pripadnost tvrtki, samo im treba dobro organizirati posao i pravično ih platiti. Dakle, poslove treba voditi struka, a ne politika. Politika, kojoj je narod državne tvrtke s povjerenjem dao na skrb, treba upravljanje u njima povjeriti najboljima u struci, a ne najpodobnijima. 

Generacije koje dolaze iza nas moraju naslijediti, osim imena i pripadnosti i neke druge vrijednosti. Reći će pobornici rasprodaje kako će naslijediti i ogromne dugove, no treba stvoriti uvjete da se gospodarskim aktivnostima dugovi vraćaju i narodno bogatstvo povećava, a ne rasprodaje i smanjuje. 

Ova je vlast prije izbora najavila kako ima rješenja i ljude za rješavanje nagomilanih gospodarskih i socijalnih problema te kako će znati i moći pokrenuti gospodarstvo i stvoriti preduvjete za otvaranje novih radnih mjesta i rast životnoga standarda građana. Umjesto toga, dobili smo daljnji pad zaposlenosti, stagnaciju ili pad obiteljskih primanja i rast cijena, strah od budućnosti, mlade koji „trbuhom za kruhom“ odlaze u inozemstvo, a zemlja ostaje bez dragocjenog ljudskog kapitala i razvojne budućnosti. Nastavlja se i rasprodaja još ovo malo preostalog nacionalnog bogatstva. 

Dobili smo i najave produljenja radnoga vijeka i odlaska u mirovinu sa 67 godina starosti, fleksibilizacije tržišta rada uz izmjene Zakona o radu i donošenje novih zakona, većih participacija građana za zdravstvene usluge… Nezadovoljni su seljaci, radnici, školarci i studenti, nezaposleni i umirovljenici, nezadovoljni su građani. 

Možete li onda Vi i Vaša vlast biti zadovoljni? 

U zemlji raste besperspektivnost i bezvoljnost, raste strah od sutrašnjice, raste beznađe, odlaze mladi kao oslonac budućnosti, nacionalna bogatstva se i dalje rasprodaju! 

Što će ostati? Kakva će to biti Hrvatska?!