Oporba traži opoziv Plenkovića, ali iskustvo nas uči da HDZ-ov premijer pada kad ga sruši HDZ

Andrej Plenković objavio je jučer da je SDP-ov zahtjev za njegovim opozivom 17. takvo glasanje za opozivom Vlade, ministra ili premijera u njegovu osmogodišnjem mandatu.

Ispalo je da se hvali.

A možda doista ima razloga biti ponosan zbog te impresivne statistike.

Jer zna da HDZ-ovu vladu može srušiti samo HDZ. Kao što je on kao europski zastupnik 2016. godine zakotrljao lavinu koja je dovela do ostavke tadašnjeg predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka, a nakon toga i do rušenja premijera Tihomira Oreškovića za čiji su ostanak bili samo zastupnici Mosta. 

HDZ postavlja, HDZ ruši. 

Oporba participira

Opozicija, bila ona s ljevice ili desnice, u takvim okolnostima je nemoćna i praktički u poziciji pasivnog promatrača. Nijednog premijera i nijednu Vladu oporba nije srušila, pa neće ni Plenkovićevu. Jer odluka o tome pada u Središnjici HDZ-a, a ne na Markovu trgu.

HDZ je naučio da ne ruši pobjednike. I Plenković je toga itekako svjestan.

Zato se jučer, nakon poziva Siniše Hajdaša Dončića na press konferenciji u Hrvatskom saboru članovima "labave" vladajuće većine da glasaju za premijerov opoziv, Plenković hvalio svojim pobjedama.

"Porazili smo Milanovića, porazili smo Bernardića, porazili smo Grbina, a Hajdaš Dončić očito nastavlja taj slijed, porazit ćemo i njega", odgovorio je premijer iz Osijeka, ne zaboravljajući spomenuti kako je na izborima pobijedio SDP "19 razlike".

I dokle god pobjeđuje i dokle god drži HDZ na vlasti, predsjednik stranke i Vlade opstajat će na dužnosti.

Lojalni partneri

Naročito ako se uzme u obzir da Plenković nikad nije imao lojalnije partnere i da su mu žetončići proteklih godina naprosto - pa i doslovno - hrlili u susret. Čak i neki bivši suradnici Zorana Milanovića.

Apeliranje Hajdaša Dončića na savjest i moral članova vladajuće većine, kao i na sankcioniranje korupcije i njezinih aktera, pored svih argumenata o rasturanju zdravstvenog sustava i strahovitim korupcijskim razmjerima ove afere, očito neće upaliti sada, kao što nije palilo ni proteklih godina.

Jedino HDZ može srušiti HDZ.

I skidaju svog predsjednika kad izgubi, kad propadne ili kad pobjegne s dužnosti. 

"Ovo je test!"

"Ovo glasanje bit će test", zavapio je predsjednik SDP-a, "ljudi će vidjeti tko podržava mecenu društva u kakvom ja ne želim živjeti, a tko je spreman glasati za opoziv Andreja Plenkovića".

Ljudi na koje se Hajdaš Dončić poziva promatrali su godinama mecenu, kao i njegovu stranku, kao i društvo koje ih je držalo na vlasti, pa su svejedno ponovno za njih glasali. Sve to, pa i gore od toga, odvijalo se pred očima hrvatske javnosti i opet se sve nastavilo po starom.

Plenković opstaje, a karavane s ministrima, državnim tajnicima, visokim dužnosnicima, lokalnim šerifima, kontroverznim poduzetnicima, prolaze dalje. Pa i nakon svih afera u ovih osam godina, Plenkovićevim radarima svejedno je promaknula (?) i ova Beroševa.

Što nas je, eto, dovelo do magične brojke 17.

HDZ čuva leđa

I koliko god to više nije pitanje samo Plenkovića i njegove stranke, već i koalicijskih partnera, žetončića, pa i glasača, opet je to pitanje HDZ-a. Dokle god HDZ drži leđa Plenkoviću, on će biti siguran. I dokle god Plenković drži HDZ na vlasti, neće se morati bojati za svoju fotelju.

Bez obzira na afere koje je proizveo, ministre koje je izgubio, optužnice koje je popratio.

Kao europski zastupnik Plenković je prije osam godina sudjelovao u rušenju Tomislava Karamarka, pozivajući u pismu HDZ-ove saborske zastupnike da ne podrže Karamarkov prijedlog o opozivu Oreškovićeve vlade. "U ovom trenutku", stajalo je u pismu, "smatramo da je interes države, Vlade i stranke ispred interesa bilo kojeg pojedinca. U ovom trenutku smatramo da je, umjesto rušenja Vlade koju je HDZ formirao, u nacionalnom interesu njena stabilnost i funkcionalnost".

Sada Plenković koristi iste argumente u vlastitu obranu, naglašavajući važnost stabilnosti i funkcionalnosti HDZ-ove vlade, ali isto tako šaljući malo drugačiju poruku u javnost: sada je njegov interes, odnosno njegov opstanak na vlasti, ispred interesa države, a možda i stranke i Vlade.

Tko je konstanta?

Trideset promijenjenih ministara i 17 zahtjeva za opozivom u osam godina mandata, uz samo jednu konstantu, a to je Andrej Plenković, sugerira kako bi se možda stvari promijenile, pa čak i popravile, kad bi se promijenila ta jedna konstanta i ta jedna osoba.

(Vjerojatno ne bi, ali logično zvuči.)

Međutim, Plenković uvjerava stranku, partnere, žetončiće, javnost i glasače kako je upravo on jamac stabilnosti i normalnosti, čak i ako ne nalazi u epicentru korupcijskog uragana koji rastura Hrvatsku.

Nema opozicije

HDZ trenutno nema osobu koja bi nadjačala Plenkovića, premda su neki već nedavni ratoborni istup Ivana Anušića i njegovu kritiku Europske unije protumačili kao isticanje kandidature za novog lidera stranke.

Kao što partneri nemaju interesa u rušenju premijera, tako ni oporba nema snage smijeniti premijera. Bez obzira kakvom snagom argumenata baratala.

Siniša Hajdaš Dončić tražio je pomoć od članova "labilne" vladajuće koalicije za opoziv Plenkovića, ali pomoć bi - paradoksalno i prilično obeshrabrujuće - mogla doći samo od HDZ-a.

Kad to bude u njegovu interesu.