'On provodi tiraniju, neugodan je i mrzovoljan stari divljak...'

Prije 100 godina počela je Pariška mirovna konferencija, održana u dvorcu Versailles čija je glavna zadaća bila dogovoriti uvjete mirovnih ugovora s poraženim zemljama u Prvom svjetskom ratu i uspostaviti trajni mir u Europi. Tri središnje figure, političari i vođe koji su krojili budućnost poslijeratne, nove Europe i određivali njenu sudbinu bili su američki, francuski i britanski lider. Woodrow Wilson, Georges Clemenceau i David Lloyd George. U tri nastavka donosimo vam specijal o Velikoj trojici. 
Pariška je konferencija bila dug proces pun tenzija i diplomatskih smicalica iza kojih su se skrivali nacionalni interesi. Wilson se opsesivno trudio da bude vjeran svojim načelima, Clemenceu je noću bdio i razmišljao o potrebama Francuske, a Lloyd George je uživao u izazovima i krizama. Tko su bili političari koji su odlučivali o sudbinama milijuna Europljana, u kakvim su međusobnim odnosima bili, što su jedni o drugima mislili, što pričali i što su jedan drugome zamjerali...

Možda je to samo legenda, no francuski premijer Georges Clemenceau je navodno prije smrti tražio da ga pokopaju uspravno s licem okrenutim prema Njemačkoj. No u svakom slučaju, točno je da on gotovo cijeli život nije vjerovao velikom francuskom susjedu. Imao je 28 godina kada je započeo Francusko-pruski rat i bio je jedan od mladih republikanaca koji su se nastavili boriti u Parizu nakon poraza francuske vojske. Gledao je kako grad gladuje, kako francuska vlada kapitulira i kako se u Dvorani zrcala u Versaillesu objavljuje novo Njemačko carstvo.

'Oduvijek sam mrzio Njemačku' rekao je jednom američkom novinaru neposredno prije smrti 'zbog onoga što je učinila Francuskoj'. Clemenceau nije aktivno težio ratu poslije 1871. već ga je jednostavno prihvaćao kao nešto neizbježno. 'Francuska nije problem' govorio je ' Njemačka je uvjerena da logika njezine pobjede znači prevlast, a mi ne vjerujemo da je logika našeg poraza ropstvo', piše Margaret Macmillan svojoj knjizi Mirotvorci - šest mjeseci koji su promijenili svijet.

Nijemci su jači i više ih je nego Francuza

Kako bi imala izgleda - Clemenceu je uvijek priznavao tu činjenicu - Francuskoj su bili potrebni saveznici. Prije 1914. Njemačka je bila premoćan protivnik sa sve jačom industrijom i izvozom i sve većim bogatstvom. U Francuskoj je sve stagniralo, a smanjivao joj se i natalitet.
Mnogo se toga promijenilo do 1918. ali ne i osnovna neravnoteža. Još je uvijek bilo više Nijemaca nego Francuza.

Tijekom Mirovne konferencije saveznici su bili ogorčeni zbog - po njihovom mišljenju - francuske nepopustljivosti, francuske pohlepe i francuske osvetoljubivosti, objašnjava Macmillan.  No oni nisu pretrpjeli ono što je Francuska pretrpjela. Ratni spomenici u svakom francuskom gradu i selu, s popisima imena poginulih u Prvom svjetskom ratu, kao i onih u Drugom, svjedoče o francuskim gubicima. 

U ratu je poginula četvrtina francuskih muškaraca u dobi od 18 do 30 godine, sveukupno 1,300,000 od predratnih 40 milijuna stanovnika. Francuska je izgubila najveći postotak svog stanovništva od svih ostalih zaraćenih strana. Dvostruko veći broj njezinih vojnika bio je ranjen. U sjevernom dijelu zemlje golema su područja bila razrovana rupama od granata, ispresijecana rovovima, obilježena beskrajnim redovima križeva. Uništeno je 15.500 četvornih metara francuskog teritorija, područja koja su prije rata proizvodila 20 posto poljoprivrednih kultura, 90 posto željezne rude i 65 posto čelika. Američki predsjednik Wilson bi možda bolje shvatio Clemenceauove zahtjeve da se odmah osobno uvjerio u štetu, smatra autorica Macmillan.

Radikalni republikanac i antiklerikalac

Za cijelog svog dugog života Clemenceau je kročio vlastitim beskompromisnim putem. Njegovi su neprijatelji tvrdili da kose oči i okrutnost duguje precima, Hunima koji su nekako dospjeli do pokrajine Vendee. Rodio se 1841. u posjedničkoj obitelji. Obitelj Clemenceau je bila republikanska, radikalna i odlučno antiklerikalna. Clemenceau je smatrao da su snobovi budale, ali se uvijek vraćao u sumorni obiteljski dvorac s kamenim podovima, opkopom i namještajem bez ukrasa.

Kao i njegov otac Clemenceau je završio medicinu, ali ponovo kao otac nije nikada radio kao liječnik. Osim toga publicistička i politička aktivnost kao i ljubavni život bili su mu uvijek važniji od studija. Pariz i svijet naprednih intelektualaca, novinara i umjetnika privlačili su ga kao i ostale pametne mlade ljude. Potkraj 60-ih godina 19. stoljeća boravio je dulje vrijeme u SAD-u kojoj su se republikanci uvelike divili kao zemlji slobode. Zahvaljujući tom boravku tečno je govorio engleski 'začinjen' zastarjelim njujorškim slengom te s tipičnim jenkijevskim otezanjem i kotrljajućim francuskim 'r'.

Ondje je pronašao i suprugu, Mary Plummer, lijepu, glupu i vrlo konvencionalnu Amerikanku s istočne obale, koju je upoznao dok je predavao francuski u jednoj školi za djevojke. Doveo ju je u Francusku i ostavljao je na dulje vrijeme kod roditelja i neudatih tetaka. Brak nije dugo potrajao, ali je Mary Plummer ostala u Parizu i dopunjavala skromnu rentu vodeći američke turiste po muzejima. Poslije rastave rijetko se viđala s Clemenceauom, ali je vjerno izrezivala novinske članke o njemu. Nažalost, nije ih mogla čitati jer nikada nije naučila francuski. Nakon njezine smrti 1917. Clemenceau je izrazio blago žaljenje: Kakve li tragedije što se uopće udala za mene', opisiva Macmillan u svojoj knjizi privatni život Georgesa Clemenceaua.

Hrabar i tvrdoglav

Obitelj Clemenceau brinula se za troje djece rođene u tom braku. Clemenceau se nije ponovo ženio. Odabrao je samotan životni put. Naravno, bilo je tu i žena, no samo u svojstvu prijateljica i ljubavnica. 'Nisam se nikada' rekao je jednom prilikom, 'morao truditi oko žena'. I to je uglavnom bilo točno. Jednom se 1919. godine cinično potužio kako su ga žene počele slijetati upravo kad je previše ostario da to iskoristi.
Njegova je strast bila politika i naravno, Francuska. Clemenceau je bio odan svojim prijateljima, a oni su bili odani njemu. Bio je ljubazan i nije škrtario ni na vremenu ni na novcu.

Bio je izuzetno hrabar i tvrdoglav. Kad su Nijemci napredovali prema Parizu 1914. francuski parlament je počeo raspravljati o odlasku. Clemenceau se suglasio: Da, predaleko smo od fronte'

Sumornih dana 1917. godine kad su francuske armije trpjele teške poraze na zapadnoj fronti i kad se počelo govoriti o općem rasulu Clemenceau - 'Otac pobjede' - napokon je došao na svoje. Kao predsjednik Vlade održao je Francusku sve do konačne pobjede. Kada su Nijemci u proljeće 1918. krenuli u svoj posljednji veliki prodor prema Parizu Clemenceau je jasno dao na znanje da neće biti predaje.

Ako Nijemci zauzmu grad, namjeravao je ostati u njemu sve do posljednjeg trenutka, a zatim pobjeći avionom. Kad je saznao da su Nijemci pristali na primirje, ostao je barem jednom u životu bez riječi. Zario je glavu u šake i zaplakao, navodi autorica u knjizi Mirotvorci.

Francuska je htjela osvetu i naknadu

Od svih velikih sila Francuska je najviše bila zainteresirana ua ishod pregovora o mirovnim uvjetima s Njemačkom. Velika Britanija već je dobila većinu onoga što je htjela, njemačka ratna mornarica i najveće njemačke kolonije bile su u njezinim rukama, a SAD bile su od Njemačke udaljene Atlantskim oceanom. Francuska je ne samo najviše pretrpjela nego je imala i najviše razloga za strah. Što god se dogodilo, Njemačka će ostati na njezinim istočnim granicama. Na svijetu će i dalje biti više Nijemaca nego Francuza.

Zloslutno se doimao i jedan naizgled mali znak: čak su i džepni nožići s natpisom 'Foch' i 'La Victoire' koji su se 1919. prodavali u Francuskoj kao suveniri, bili su proizvedeni u njemačkim tvornicama. Francuska je htjela osvetu i naknadu, ali nadasve sigurnost. Nitko toga nije bio toliko svjestan koliko njezin premijer.

Dok su se Wilson i Lloyd George često međusobno posjećivali te zajedno privatno ručali ili večerali tijekom Mirovne konferencije, Clemenceau je radije jeo sam ili sa malim krugom svojih savjetnika.
Clemenceau je bio stariji od Wilsona i Lloyda Georga i premda je bio snažan za svoju dob, opterećenje i napori uzeli su svoj danak. Ekcem na rukama se razbuktao, pa je morao nositi rukavice. Imao je problema i sa spavanjem. Budio se vrlo rano, često u tri, i čitao do 7 sati, a tada bi pripremio jednostavan doručak, zobenu kašu. Zatim bi ponovo radio sve do dolaska masera i trenera radi tjelesne aktivnosti što je obično uključivalo njegov omiljeni sport, mačevanje. Jutro je provodio na sastancima, ali je uvijek odlazio kući na ručak - kuhana jaja i čašu vode - pa ponovo radio cijelo popodne i, nakon isto tako jednostavne večere, mlijeka s kruhom, odlazio najkasnije u devet spavati.

Živcirali su ga i Wilson i Lloyd George

Clemenceauu nije bio drag ni Wilson ni Lloyd George. 'Kao da sam' ta je njegova uzrečica kružila Parizom, 'između Isusa Krista i Napoleona Bonapartea'.

Govorio je 'Wilson uopće ne poznaje Europu i tako mu je teško shvatiti situaciju. Misli da može sve postići formulama i sa svojih 14 točaka. Sam Bog je bio zadovoljan s deset zapovijedi. Wilson nam je skromno nametnuo četrnaest točaka..četrnaest zapovijedi najispraznije teorije'

Lloyd George je Clemenceauu bio zabavniji, ali ga je smatrao neiskrenim i nepouzdanim. Clemenceau je bio intelektualac, Lloyd George nije. Clemenceau je bio racionalan, a Lloyd George intuitivan. Clemenceau se odlikovao ukusom i vrijednostima aristokrata iz 18. stoljeća, Lloyd George je nedvojbeno odavao građansko porijeklo.

Clemenceau se sa Lloydom Georgeom povremeno susretao još od 1908. Njihov prvi sastanak - Clemenceau je već bio etablirani političar, a Lloyd George samo perspektivni mladić -  nije bio uspješan. Lloyd George je zaprepastio Clemenceaua nepoznavanjem i Europe i SAD-a. Za Lloyda Georgea Clemenceau je bio 'neugodan i prilično mrzovoljan stari divljak'. primijetio je, nadalje, kako u Clemenceuevoj velikoj glavi 'nema mjesta za dobrohotnost, poštovanje ili ljubaznost'. 

Kada je tijekom rata Lloyd George morao imati posla sa Clemenceauem, jasno mu je dao na znanje da neće više trpjeti tiraniziranje. No, s vremenom, tvrdio je, počeo je silno cijeniti Clemenceaua zbog njegove duhovitosti, čvrstoće karaktera i strastvene odanosti Francuskoj. I Clemenceau je vremenom počeo pokazivati određene simpatije prema Lloydu Georgeu, premda se stalno tužio da je neobrazovan. On nije, strogo se izrazio stari Francuz, 'engleski džentlmen', piše Macmillan u Mirotvorcima.

Svaki od Velike trojice unio je u pregovore na Mirovnoj konferenciji neku od značajki svoje zemlje: kod Wilsona bila je to dobrohotnost Sjedinjenih Država, samopouzdano uvjerenje da je američki način najbolji i nelagodna sumnja da to Europljani neće zamijetiti: kod Clemenceaua, duboki patriotizam Francuske, njezino olakšanje zbog pobjede i stalni strah od obnovljene Njemačke; konačno, kod Lloyd Georgea, golema mreža britanskih kolonija i moćna britanska ratna mornarica.

Svaki je od njih zastupao velike interese, ali je svaki bio i zasebna ličnost. Njihovi nedostaci i njihove jake strane, njihov umor i njihove bolesti, njihove simpatije i antipatije, također su sudjelovali u oblikovanju mirovnih rješenja. Od siječnja do kraja lipnja oni su se sastajali svakodnevno, često i ujutro i poslijepodne.

Odnio u grob sve svoje tajne

Mirovnim ugovorima najviše su dobile Velika Britanija i Francuska, koje su zadržale vodeće mjesto u Europi i svoje kolonije. Svaka je velesila imala svoje interese koje je nastojala što brže zaštititi. Mnogi su problemi i dalje otežavali njihove međusobne odnose, dovevši dvadeset godina nakon sklapanja mirovnih ugovora do novog svjetskog rata.

Kako je rekao nakon potpisivanja mira vrhovni zapovjednik francuske vojske maršal Ferdinand Foch: 'Ovo nije mir. ovo je primirje na 20 godina'. 

Za Clemenceaua i nakon završetka konferencije nije bilo predaha. Odlučio se nastaviti aktivno baviti politikom iako je imao već 79. godina

- Pogriješio što se kandidirao uza francuskog predsjednika 1919. Očekivao je opće odobravanje pa se ogorčeno povukao kad je postalo jasno da nije jedini kandidat. Gotovo odmah poslije toga napustio je Francusku i proveo sljedeće godine putujući. Odbio je pisati memoare i uništio je gotovo sve svoje dokumente 1928. godine. Dao je svoj doprinos povijesti, rekao je jednom britanskom novinaru,ali je prezirao svaki razgovor o prošlosti. Umro je u studenom 1929. i odnio u grob sve svoje tajne u vezi sa Mirovnom konferencijom - završava autorica Macmillan priču o tigru francuske politike.